ISIL na Breki, kralj na dženazi

Kakva je “veza” između grupe UB40 i upada “drogiranih vehabija” u džamiju na Staroj Breki?

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Posljednje dvije hefte i malo jače, proveo sam u arapskom svijetu: u Kataru, gdje je odigrano Svjetsko prvenstvo u rukometu, odakle sam uredno novinarski izvještavao. Bio mi je to prvi put da posjećujem Arabijski poluotok, i iskustvo je, doista, posebno. To je zemlja koja, prema dva od tri validna parametra ima najveći bruto društveni proizvod, koja se gradi neviđenom brzinom i koja je apsolutna (apsolutistička!?) monarhija. Domaće stanovništvo živi prema islamskim principima, što je praksa u većini GCC-a, što je skraćenica za arapske zemlje Perzijskog zaljeva.

Istina, katarski emirat je bitno liberalniji u odnosu na, recimo, Saudijsku Arabiju, koja kao najveća zemlja tog saveza, na neki način diktira političke i ekonomske tokove. Svaka od država (Katar, Oman, Bahrein, Kuwait, Emirati, Saudijska Arabija) ima neke svoje posebnosti, ali se može reći da u djelovanju tih zemlja na međunarodnom planu postoji visok stepen konsenzusa.

To u praksi znači da, recimo, kad je prije desetak dana, u cvijetu starosti od 91. godine, umro saudijski kralj Abdullah, nije bilo koncerta grupe UB40, koji je u Dohi bio zakazan dan nakon njegove smrti. Bio je otkazan, baš kao i druge kulturne priredbe takve vrste. Rukometne utakmice su se, istina, nastavile igrati, a ja nisam poput nekih naših vjerskih velikodostojnika i medija žalio “velikog prijatelja Bosne”, nego mi je bilo krivo što neću čuti i vidjeti koncert benda koji sam slušao kao mladić, i nastavio cijeniti u poznim godinama, iako su mi se malo unjkavi glas i reaggae gitara braće Campbell vremenom izgubili. Bilo kako bilo, niti sam (o)žalio kralja, niti sam čuo jednu od omiljenih obrada Elvisove Can’t help falling in love with you.

Bič za blogera, zatvor za kćeri

Kralja, naime, nisam žalio, jer “veliki prijatelj Bosne”, ne žali ovakve poput mene. Niti poštuje regule koje je civilizacija uspostavila: računa se da od prošlog Arapskog proljeća vlast u Saudiji prosječno pogubi jednog čovjeka dnevno, iz širokog dijapazona “prekršaja”. Glave se odsijecaju zbog podržavanja reformi koje su tražili zagovornici Arapskog proljeća, kritike saudijske kraljevske porodice, čarobnjaštva i gatanja (Vidovita Azira i Milan Tarot bi sigurno “zaglavili”), a sada režu i one koji su prije (uglavnom njihovim novcima od nafte) otvoreno podržavali uspon ISIL-a i Kalifata, najnovijeg čudovišta sagrađenog od divljih pasa ratova na Bliskom i Srednjem Istoku i ispranih mozgova induciranih vanjskom politikom Zapada, prije svega Sjedinjenih Država.

Bog zna zna šta bi sa mnom bilo da sam se iz Katara drznuo preći u susjednu zemlju? Da li bih odmah “fasovao” klanje, ili bih poput blogera Raifa Badavija, koji je kritizirao vlast, dobio hiljadu udaraca bičem, što je bila kazna za ovog mladog intelektualca!? Ili bi me “zakitili” pažnjom i pratnjom, da ne zagledam sirotinjske favele ili podrume u kojima bogati “prijatelji” Bosne i Amerike, drže zatočene članove svoje porodice

U međuvremenu, nakon što su američki mediji obznanili odlazak “umjerenog reformatora” Abdullaha, izašle su i priče kako je taj “veliki prijatelj Bosne”, jednu od svojih žena i njezino i njegovo četvero djece, drži u kućnom pritvoru, opkoljene stražarima i u neljudskim uvjetima. Njihova “krivica” je u tome što su naglas govorile o onome što se zna, i o čemu je, u krajnjem, govorio i bloger Badavi: o apsolutnom bogatstvu u kojem žive vlastodršci, i krajnjem siromaštvu u kojem je oko 20 posto stanovnika Saudije. I o tome kako veliki dio ženske populacije, baš poput kraljevih kćeri i žene, živi u jednoj vrsti ropstva. Nakon toga, se općenito, u SAD-u, a i šire, malo ohanulo u žalovanju. I bolje je tako: ni u čemu ne treba pretjerivati.

S džume na dženazu

Istovremeno, umjesto da uživam u blagodetima koje su nam omogućili domaćini, bavio sam se i vijestima iz domovine. Jedna od njih je da je, negdje baš oko Abdullahove dženaze, opstruiran džuma namaz u džamiji u sarajevskom naselju Stara Breka.

Prema riječima tamošnjeg imama Muhameda Velića, na namaz su došle tri osobe, koje su mu tokom propovijedi dovikivale “lažeš!”, svi su imali surmu pod očima, ratničko znakovlje, a jedan je nosio majicu sa znakom ISIL-a. Prema pisanju Dnevnog avaza haridžije su napustile džamiju, a prema svjedočenju efendije Velića, on je spriječio veći incident. Zamolio je, veli, “muteveliju i trojicu jačih džematlija da ih izvedu napolje, (…) a ljude zamolio da ih sada ne diraju, neka ih puste da izađu, ali ako sljedeći put dođu, neće bit' ovako”.

Da stvar bude do kraja obesmišljena potrudio se i  MUP Kantona Sarajevo, čiji je dužnosnik izjavio da “su dobili poziv građana da je tokom hutbe nepoznata osoba rekla imamu – 'lažeš', nakon čega je napustila džamiju, a za njom su izašle još dvije osobe”. Nepoznati MUP-ov dužnosnik i borac protiv kriminala je u potvrdu svoje neustrašivosti dodao da su “došli u džamiju, i nisu zatekli navedene osobe, a ako ih pronađu, protiv njih će biti podnesene prijave za narušavanje javnog reda i mira”.

Ulema koja izluđuje narod, umjesto da ga prosvjećuje

Realno, jedino pitanje koje se nakon toga može postaviti je  - “dobro, ko koga ovdje zajebava?”  Da, podsjetimo Muhamed Velić, “pozitivan” lik u ovoj priči, javnosti je poznat, uglavnom, kao estradni hodža, koji je prije nekog vremena bivšem ministru u Vladi Kantona Sarajevo Emiru Suljagiću prijetio fetvom koja iz društva, pa automatski i iz dina i imana, istjeruje tadašnjeg dužnosnika SDP-a. Pogrde koje Velić upućuje na račun svih onih koji su se drznuli kritizirati bivšeg reisa i nakaradnu ulogu IVZ-a među ozbiljnim svijetom su, uglavnom, predmet zajebancije, i bile su društvena patologija.

Podsjetimo, nijedan vjerski velikodostojnik tada nije imamu Veliću ukazao na to da nije njegovo da prima u islam i istjeruje iz njega, ili eventualno pozvao na dijalog. Stvari u ranjenom i ranjivom društvu kakvo je bosansko mnogo su ozbiljnije od njihovog uvida u to ko je musliman, a ko nije. I zar se nakon svega, išta drugo moglo očekivati, nego da – možda, zaista u ničijoj režiji, a možda u režiranoj kostimskoj paradi sa sve surmom i oznakama ISIL-a – u džamiju krenu upadati “drogirane vehabije”, kako ih vjernici po forumima zovu, i utjerivati “u din”, one koji nisu kao oni.

Ili su, poput efendije Velića, bili radikalni, pa su se vremenom, kad je nestalo podrške, malo “reformirali”?

Ono što naši vjerski oci ne razumiju, dok izluđeni očajnički trebaju objašnjenje, vrlo je jednostavno. Da se na vrijeme našao neko ko bi opalio “čvoku” Muhamedu Veliću i rekao da je pitanje vjeronauka u školama pitanje civilizacijskog dijaloga, a ne nabijanje kvote zaposlenih svršenika medrese, ni njemu se ne bi dogodilo da mu u džamiju upadaju “drogirane vehabije”.

Isto vam je tako, dragi moji, i na globalnom planu: neograničenim novcima od nafte saudijska je kraljevska porodica, uz žmirenje ili blagoslov američkih obavještajnih struktura, podupirala “projekt ISIL-a i Kalifata”, da bi im sada odsijecanje glava u pustinji skočilo na nos, jer čitav svijet živi u strahu od bande ubojica.

Koju bi, kažu stručnjaci za antiterorističku borbu, specijalna jedinica losanđeleske policije razbila za 72 sata. Naravno, ako bi im to odgovaralo. Pitanje koje se nameće je “kome odgovara da bagra upada u sarajevske džamije i vjernicima koji obavljaju svoje vjerske dužnosti usađuje strah u kosti?”

Čini se da je odgovor vrlo blizu. I da me možda razumijete što nisam učestvovao u žalovanju “za velikim prijateljem Bosne”. Zajedno s vrhom Islamske zajednice BiH, i “uglednim” američkim medijima.

Licemjerje je protivnik svakog principa, tome nas uče riječi poslanika Muhammeda: 

“Najbogobojazniji čovjek je onaj koji kaže istinu, bilo da je ona u njegovu korist ili protiv njega”.  

Eto, zato nisam žalio za kraljem, i zato mi je sumnjiva nagla pozitivna uloga efendije Velića. Jer, ko god prema vani pokazuje neumjeren sjaj ili se previše zaklinje u principe, ispod svog tepiha drži mračne tajne, on nije nikakav pouzdan prijatelj.

I nije vrijedan žaljenja.