Historija jednog pamćenja
Kad je, u utorak večer, u najboljoj utakmici u posljednjih petnaestak godina na europskim prvenstvima, osamnaestogodišnji Luka Dončić, sa devet i po metara pogodio tricu, pri rezultatu 83:79 za Sloveniju, protiv Latvije, 4 minute i 27 sekundi prije kraja, pomislio sam na igralište Slovana na Kodeljevu. To je dio Ljubljane, općina Moste, i tamo se, na betonskim terenima igrao basket. Tu su se u osamdesetim i devedesetim, skupljali veći i nešto manji majstori, da se okušaju u uličnoj igri koja je za mnogo nas koji smo rasli na ulicama bila jedna vrsta socijalne komunikacije. Košarka jeste filozofija, ali na terenu nema mnogo pameti, ni priče. Znaš ili ne znaš.
Slovan, veličanstveni drugi
Košarkaški klub Slovan je tipična urbana oaza: kad živite sudbinu drugog tima u gradu, kao što je to u Sarajevu, recimo bio KK Željezničar – jer u Ljubljani je Olimpija uvijek bila i ostala prva – i nema se previše izbora. Radi se s mlađim kategorijama, okupljaju se djeca, igra se uspješno u kadetskim i juniorskim kategorijama, i onda dođe vrijeme da svi ti talenti kažu “adio” i odu u veći klub, obično preko Olimpije dalje. Sve do NBA, gdje su završila dvojica nekadašnjih Slovanovih igrača – Rašo Nesterović i Goran Dragić. Nesterović je već samim fizičkim predispozicijama (2.13) bio određen da završi u Minnesoti i San Antoniju, a Goran Dragić je kao desetogodišnjak dolazio trenirati na Kodeljevem. “Mali”, tada svjetlokosi ljevak, tako je “valjao” loptu između nogu da ste odmah znali da će biti neko u toj igri. Znalo se dogoditi da prekinemo basket i gledamo malog kako vrti driblinge: samo nebo zna po kakvim kriterijima dijeli talent. I samo je nebo uputilo onu tricu Luke Dončića u luku preko pola dvorane, da se odbije iznad kvadrata table i sleti kroz mrežicu.
No, svako ko imalo prati europsku košarku zna da Slovencima uspjeh na ovogodišnjem Europskom prvenstvu, i prolazak u polufinale, gdje ih čeka već malo od uspjeha umorna Španija, nije pao s neba. Pogledajte ovaj popis imena: Marko Milič, Boris Gorenc, Marko Tušek, Primož Brezec, Sani Bećirović, Matjaž Smodiš, Jaka Lakovič, Boštjan Nachbar, Samo i Beno Udrih, Domen i Erazem Lorbek, su igrali u devedesetim i prvoj deceniji dvijehiljaditih. Što u NBA, što u Euroligi. Što se reprezentacije tiče, nikada sasvim kompletni, uz malu nesreću sa selektorima, uspjeli su dohvatiti jedno europsko polufinale, u Poljskoj 2009: šta god bude protiv Španije napravili su ogromnu stvar. Pod dirigentskom palicom Igora Kokoškova, srpskog trenera koji je pekao zanat kao asistent u NBA timovima, od Phoenixa, do Clevelanda. I usput bio selektor Gruzije, zemlje kojoj je osim talen(a)ta, falilo i nešto discipline da bi se upisali na listu redovnih učesnika velikih takmičenja.
Kokoškovu je uspjelo, baš kao što Bosni i Hercegovini nikako nije uspjelo da se riješi kokošarskog mentaliteta u košarci: za dobru ekipu treba spojiti najmanje tri stvari da bi postala činjenica. Igrače, selektora i kakvu – takvu organizaciju koja može pratiti gustoću i ritam evropskih takmičenja. Posljednji put se to dogodilo baš u Sloveniji, kad je reprezentacija pod vodstvom Ace Petrovića dobila tri utakmice u grupi, a nije prošla dalje, zbog, zaista, nepotrebnog kompliciranja sistema takmičenja. Takvo je, uostalom, i ovo Europsko prvenstvo, koje konačno prelazi u format igranja svake četiri godine, tako da izgleda da našu reprezentaciju još dugo nećemo vidjeti na europskoj, pa i svjetskoj sceni. No, tračak nade je ušao kad se na selektorskom mjestu pojavio posvećenik kojeg će svi pamtiti kao trenera Partizana. Duško Vujošević je, narušenog zdravlja, praktično otjeran iz Beograda, sredine u kojoj je napravio sve, džentlmenski istrpio sve otkaze NBA igrača i onih koji misle da bi to mogli biti, i zajedno sa svojim pomoćnikom Mensurom Bajramovićem, uz opstrukcijesa svih strana, prošao u pretkvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, u Kini 2019.
Duško, Duško…
One počinje u novembru, a grupa je takva da gora skoro pa ne može biti: Rusija, Francuska, Belgija. Ne biti posljednji u toj grupi, znači proći u još jedan krug, gdje su Češka i jedno od najprijatnijih iznenađenja ovog Europskog prvenstva – Finska. Stvar izgleda kao nemoguća misija, ali budući da je Bosna zemlja u kojoj je sve moguće, moglo bi se i desiti da se naše “zvijezde” sjete ko su i šta su i, poput Slovenaca, stanu pod nacionalnu zastavu i, makar, se svojski potrude da vide Peking, koji se označava za mjesto gdje treba početi nova košarkaška era.
Pritom, Duško Vujošević je prije nekoliko dana u listu Nedjeljnik dao intervju zbog kojeg trpi napade: čovjek je rekao ono što svi manje-više znamo, ali se iz nekog razloga treba zaboraviti. Da u ratovima na području bivše Jugoslavije najveću krivicu snosi Srbija, jer je najveća i jer se JNA, da citiramo, “povukla na granice Velike Srbije”. Jaka stvar. Tako bilo, šta ćemo sad. Ništa, osim što Duško, uvjerenjem arhaični Jugoslaven, osim zdravstvenih problema, mora trpjeti i uvrede raznih kretena – prije nekog vremena ga je vrijeđao i sin Milorada Dodika – i sjesti na klupu reprezentacije zemlje u kojoj je i zaboravljeno da je jednom imala ekipu koja je bila klupski europski prvak u košarci.
Od pamćenja se ne živi, ali ono je neophodno da bi se živjelo i išlo dalje. I borilo protiv kolektivnog bezumlja. Između ostalog zato ne treba zaboraviti da su sve dosadašnje zvijezde nastajale na terenima kakvi su bili Koševo, Kalemegdan, Kodeljevo, gdje su klinci na betonu sanjali onakve snove kakve danas živi Slovenija. Zaboraviti lijepo, znači ubiti dijete u sebi.
I zato je, između ostalog, osamnaestogodišnje dijete Luka Dončić odigralo jednu od najboljih utakmica europskih prvenstava ikada. I zato će, vjerujemo, postati novi kralj te igre, poput Sabonisa ili Dražena. Zato što voljeti drugog znači poštovati i sebe. Beton, mrežice i obruči na Kodeljevu, starom igralištu Slovana, to sigurno pamte.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.