Halima: kako, ipak, nismo zaboravili plakati

Dakle, u Cinema cityju, bez crvenog tepiha, suvišne pompe igra Halimin put. To je film koji priča jezivu (po)ratnu priču: u selu Čemeruša, negdje u Krajini žive Halima (veliki povratak velike Alme Price na velike ekrane) i Salko (vrlo dobri Izudin Bajrović), mirnim seoskim životom. Malo i previše pastoralno idiličnim, što pokazuje pomanjaknje istraživanja o kraju u kojem se radnja dešava, ali to se na kraju može pripisati i stilu. Reditelj Ostojić voli “raskoš” slike, i zna misliti na detalje, koji tu i tamo funkcioniraju besprijekorno, ali na par mjesta djeluju kao isforsirana opća mjesta.

Rodbina i stranci, mi i oni

No, sadržaj na kraju uvijek pobijedi formu, tako da se Halimin put gleda u dahu. Halima i Salko nemaju djece, a takvu sudbinu u Bosni, nije (bilo) baš lako podnositi, pogotovo na selu. Salko ima brata Mustafu (igra ga, pomalo stereotipno ali konzistentno Miraj Grbić) koji nagovara brata da ostavi “jalovušu”, kako naš(i) narod(i) “popularno” zovu žene bez djece. Halimin brat Avdo (Mustafa Nadarević) je patrijarhalni, strogi babo koji ima mladu i lijepu kćerku Safiju. Nju sjajno igra Olga Pakalović, koja na početku ima problema s jezikom, ali kasnije “usvoji” dijalekt koji ostaje “negdje između”, jer sve vrijeme nije baš najjasnije kojim se jezikom u filmu govori, ali to nikome izvan ovoga konteksta neće smetati. Safija zatrudni sa Slavomirom (“tobe jarabi Vlahom”, igra ga Mijo Jurišić) što je u tom svijetu skoro pa smrtni grijeh.

Drama počinje kad u avliji, “pred svijetom” Avdo kandžijom tuče Safiju, a Slavomir koji s cvijećem dolazi prositi djevojku uzima toljagu i udara Avdu posred glave. Safija bježi tetki Halimi, a Slavomir u Njemačku, da bi se vratio i u predvečerje rata, u bijelom Mercedesu kao gastarbajter – “pobjednik”, odvezao Safiju i uzeo je za ženu. U međuvremenu, ona je rodila sina Mirzu, koji odrasta kao jedinac u Halime i Salke.

U međuvremenu počinje rat, i srpske jedinice jedne noći dolaze i odvode muške glave iz kuća. Među njima je i Slavomir, koji, ne znajući da vodi vlastitog sina (Safija mu je, u međuvremenu, prilično neuvjerljivo, rekla da je umro na porođaju), obeća:

- Vratiće se oni, Halima.

Ko nas je ubijedio da nemamo emocije?

Desetak godina kasnije, Halima je jedna od hiljada onih bosanskih nesretnica koje traže kosti svojih najbližih, ne bi li našle mira sebi, i rahmeta njihovim izmučenim dušama. Salko je nađen, ali za Mirzu fali uzorak krvi, koji može dati samo njegova biološka majka, koja je u međuvremenu preselila u selo Rastoci kod Laktaša (u Dodikov fiktivni komšiluk) i živi s tri kćerke i mužem Slavomirom koji ljutom rakijom pokušava sprati mračne naslage ratnih sjećanja. Ta atmosfera je i najslabiji dio filma (nekako se vidi da niko od ekipe nikad nije duže boravio na selu u Republici Srpskoj), ali cijelu priču spase emocije.

Krajeve u tekstovima nije pristojno pričati, niti je muški priznavati suze, ali u dva navrata je ovaj što ovo piše bio na ozbiljnoj granici da se skrije u kut kina, i otplače, baš onako ljudski, kao kad gubite nekog najdražeg. Okrenuo sam se i pogledao po sali kad je s ekrana zabljesnula jača, dnevna svjetlost: sve dame, bez izuzetka sušile su lice bijelim maramicama, a muškarci su se jedva susprezali.

Uz sve mane koje sam nabrojao, osjetio sam taj moment kao jednu vrstu pobjede, kako umjetnosti nad banalnom svakodnevicom, tako i iskrene emocije nad kvazi anti-konzumerstičkim načinom njezinog poimanja. Ko nas je ubijedio da su besmisleno skupe dokumentarne reportaže o teen-bandovima i video-dramice u kojem dijete ne zna šta bi sa sebe pa ukrade mobitel – “grandiozni uspjesi naše kinematografije”? Ko nas je uopće naveo na način razmišljanja da se ljudi međusobno tužakaju i pljuju na najstrašniji način oko toga kako su dodijeljena sredstva ove ili one Fondacije dok na najstarijoj instituciji kulture u ovoj zemlji stoje zakovane daske na ulaznim vratima?

Ljubav - pokretač i gotovanski mentalitet

U Haliminom putu, finansiranom većinom sredstvima iz Hrvatske (zato su i reditelj i većina glumaca iz zemlje zapadnog susjeda), uz sve pobrojane mane, ima više emocija nego u velikoj većini filmova snimljenih od kraja rata naovamo. Može biti da je baš zato sklonjen u stranu, od “struke” je podržan simbolično, a ni “mediji” se nisu nešto sturili oko podrške. Osim nekoliko vijesti kako je dobio najveću ocjenu publike u novijoj povijesti Festivala u Puli. Treba li napominjati da ni tamo nije bilo nikoga od ovdašnje profesionalne ergele filmskog escort društva koje se po cannesima i berlinima uglavnom našetava novcima poreskih obveznika? Ni minist(a)ra, ni ministarki ni onih besmislenih part - lifetime činovnika koji se vrte oko svih filmskih “evenata.” Nikoga. Bio je samo film, i njegov (evidentan) uspjeh.

Gdje se, dakle, izgubila nepatvorena emocija i alhemija koja rezultira elementarnom ljudskom reakcijom, plačem ili smijehom, zviždukom ili aplauzom!? Otkud našim filmskim radnicima taj gotovanski, neobegovatski mentalitet u kojem je – u vrijeme apsolutne demokratizacije filma kao medija općenito – potrebno da država nekome istovari million nečega kako bi se snimio film? I za koga se, za ime svijeta, prave filmovi: plaćene festivalske pljeskače i predradnike i naci-žute medije, ili za publiku čiji sud ne mora biti zadnji, ali ga se treba poštovati kao sasvim legitiman dio filmske recepcije?

Tako sam, eto, kino napustio sretan i tužan. Sretan što sam vidio film koji se bavi realnim problemom, što nisam bio jedini kojeg je sve to dirnulo, i što ta grupa ljudi koja je to napravila voli te ljude kojima se bavi. A tužan sam bio zbog dvije stvari: prvo zato što znam da se tim filmom, njegovim životom i njegovim manama i vrlinama ovdje niko neće baviti. I drugo, i možda najvažnije: što za taj isti film nisam siguran da će ga iko moći pogledati izvan kućnog videa, u kinu bilo gdje u Republici Srpskoj.