Gdje živi Slobodan Milošević?

Šta mislite vi, zašto nam ovo rade? Zašto kad nema penzija, vode i grijanja odmah krene nacionalna zaošijanost, zašto dvadeset i pet godina nakon rata nema skoro nikakvih znakova da bi ovo jednom moglo biti stabilno društvo i uspješna država, i zašto, majku mu, kad god osjete da bi im se moglo dogoditi da im se uzdrmaju pozicije počnu huškati, zveckati kašikama i šerpama!? I onim crkvenim posuđem? Još je i dobro kad je tako, jer ozbiljnog oružja za ozbiljan rat, hvala bogu, i nema (mada, kad treba, vazda se nađe), ali uvlačenje naroda u psihozu da će već sutra početi neki novi rat, složit ćete se, uveliko traje.  

Odgovor je jednostavan - zato što im se može. Znam da vas taj jednostavni, ali i iskreni odgovor neće zadovoljiti. Historija ovdje nikada nije prestala biti disciplinska mjera, a vrijeme se doživljava samo kao kategorija koju treba iskoristiti za grabež i otimačinu.   

Međutim, čini mi se da sam gledajući (pro)slavu četvrt vijeka Republike Srpske i slušajući nemušte pritužbe takozvanih probosanskih patriotskih snaga uspio doći do odgovora zašto je sve to skupa tako: puno nekog jala i mržnje, puno provincijske zaostalosti i sirotinjske prepotencije, puno nekog zadovoljstva postignutih uspjesima iako je golim okom vidljivo da su i Federacija i Republika Srpska tragikomične tvorevine u kojima nikom normalnom ne pada na pamet da se duže zadržava. Od omladine koja jedva čeka da konobari u Beču ili negdje na kruzeru, do sirijskih izbjeglica. Svi hoće negdje drugo, a silom ih se hoće zadržati ovdje.

Svijet kao da je u nekom igrokazu, koji kontroliraju mračne sile, i bez obzira na to koliko čovjek bio skeptičan prema teorijama zavjere i konspiracije, izgleda da se neke stvari mogu samo tako objasniti.

Ako se imalo furate na teorije zavjere, onda vam je sve jasno. Ako ste kao mladi voljeli priče koje su pisali razni bjelosvjetski semiri osmanagići u kojima je Adolf Hitler u Andima doživio duboku starost, čuvan od plemena koje vjeruje da će doći novi car koji će njihovoj civilizaciji vratiti stari sjaj? Ili ono da Elvis Presley i dan danas u visinama Tibeta pokušava shvatiti trojedinost Šive, Višnua i Brahme? Da se Bruce Lee povukao u hram u kojem sprema karate čeličnog mladića koji će se osvetiti filmskoj industriji koja ga je bezočno prodavala kao jalijaša koji se tuče, a ne kao velikog umjetnika koji je inspirirao slabije da se brane? Je li vam iko ikada pokušao “objasniti” da ratni zločinac Željko Ražnatović Arkan, zapravo, nije ubijen dok je križao loto ispred kockarnice Hotela Intercontinental, nego da je živ i zdrav negdje u Južnoj Africi, i da se sa svojom divom Cecom viđa svakih četrnaest dana na Kipru ili u Grčkoj, zavisi od sigurnosnih uvjeta. Ili da šef Herceg-Bosne Mate Boban nije umro, nego da su ga u Australiji dočekali pripadnici tajnog Hrvatskog revolucionarnog bratstva, i da negdje u spiljici koju krasi slika Neumrlog Poglavnika, sa zemljacima koji su davno otišli pjeva gangu i reru, igra šijavice i šnapsa, sve zalivajući tankim gemištom od žilavke ili zinfandela.

I, tako nakon dugog razmišljanja zašto je to tako, u razgovoru sa starim poznanikom, s kojim ne dijelim političke stavove, ali jesam jedan dio bezbrižne mladosti, palo nam je na pamet da ovo sve može biti samo zato što je Slobodan Milošević – živ. Da onoga 18. marta 2006. nije sahranjen pod lipom u dvorištu porodične kuće u Požarevcu, nego da je podmetnuto tijelo nekog penzionera koji je otkrio pivo od dvije litre i brzo fasovao cirozu jetre, a da je Slobodan poslan u Moskvu na rehabilitaciju i da preko valova i satelita živo učestvuje u političkom životu Balkana, svijeta, a i šire, što bi rekao naš čovjek.

Jer, da Slobodan Milošević nije živ među Srbima, zar bi vojna parada, crkvena koncesija i Kusturičin govor (oni su se, inače, zabavljali i prije, pogledaj tekst Andreja Nikolaidisa Đavolov šegrt, op. a.) izgledali isto kao i u njegov vakat? Da nije živ, zar ga Bošnjaci ne bi tako iščekivali i prizivali, i zavidjeli Vučiću – ne na onom dijelu u kojem bi on Srbiju pripojio zapadnom civilizacijskom krugu – nego na onome što je naslijedio od Slobe – autokraciji i demagogiji. Slobodan Milošević, odnosno njegov nesputani duh, živi i među Albancima, koji pedalj po pedalj, mjesto po mjesto, čiste svoj teritorij od drugih koji su tu živjeli ili trebaju živjeti. Živ je Slobo, umro nije, i u Crnoj Gori u kojem demokratska opozicija – koja tamo sanja Republiku Srpsku - stalno pokušava smijeniti nedemokratsku vlast. Živ je i u Makedoniji gdje se, njegovim metodama, obavještajnim aferama i muljanjem sa strancima, vlast VMRO-a  jednostavno ne može pomaći. Živi su Slobo i sloboda i u Hrvatskoj, gdje “pravovjerni” svako malo optužuju neprijatelje za jugokomunističko i pročetničko djelovanje, on živi i u Sloveniji, u Janezu Janši i malom čovjeku koji postavlja bodljikave žice zbog straha od izbjeglica. On živi i u Mađarskoj, i rekosmo, u Putinovom dvoru, i u Erdoganovoj politici, čak i u domu Trumpovih, za koje još ne znamo hoće li dobaciti u Bijelu kuću, ali znamo da želi upravljati generalima, i voditi politiku preko svoje zlatne djece, žene koja se otima i jarana koji su ga u prošlosti zadužili.    

Elem, budite spokojni jer Slobodan Milošević je živ, i tako će biti još dugo, dugo. Dok se neko ne sjeti da njegovo vrijeme nije bilo najgore: njegovi su potezi imali neku težinu, a njegova politika išla je nekim konzistentnim pravcem, iako smo ga smatrali pogrešnim. Što se kaže, makar je bio solidan dušmanin.

Ovo danas su, uglavnom, sitni kokošari koji ljube krstove da ne idu u zatvor, i koji petkom ukidaju nastavu na fakultetima ne bi li odgojili novu glasačku masu.

Samo vi i dalje mislite da teorije zavjere ne postoje. Stvarnost će vas, prije ili kasnije, demantirati.

I stvarno, ko bi rekao da će Slobodan živjeti tako dugo? I to baš tu, gdje je trebao ostaviti i ostavio pustoš za sobom?  

Čudo su te teorije. Ali, praksa? Praksa je još gora.