Festival

Tačno je da je Sarajevo u vrijeme filmskog Festivala neki drugi grad. Sa svih strana naviru, uglavnom, draga lica, svijet filmske industrije trči za svojim poslovima, mediji tu i tamo podgrijavaju atmosferu, a neka mjesta dobiju sasvim novi izgled. Pogled u dvorište dragih komšija Vatrogasne brigade Sarajevo ovih dana je izgledao ovako.

Inače, u popularnom Vatrogascu, za koji mogu reći da mi je najdraže festivalsko kino, igrao je program, kako organizator kaže “fokusiran na muziku, pop kulturu i slobodno razmišljanje”.

Tako nastaje Sarajevo Summer Screen i ljudi gledaju filmove. Mene je zapalo da vidim biografsko djelo Thorstena Schuttea o jednom od najvažnijih autora u povijesti tog magičnog žanra koji se zove rock and roll. Riječ je o Franku Zappi, kompozitoru, gitaristu i šefu benda Mothers of Invention, možda i najzaslužnijem za proboj humora i slobodne misli u rock and roll. Ispitivan prije nešto više od 30 godina, od Senata i tužiteljice Barbare Bush – žene Georgea H.W. Busha i majke Georga W. Busha u istrazi povodom cenzure njegovih ploča, izjavio je, između ostalog da misli da je roditeljska briga da li je nešto vulgarno, opsceno ili nije, i da to nije posao za vlast, nego za roditelje. I rekao je još nešto što se danas obistinilo: da Amerika ide prema fašističkoj teokraciji. Što su, dakle, Bushovi započeli, nastavit će Trump, a stari dobri Frenkie, čovjek zbog kojih su stotine freakova po kugli zemaljskoj pustule brkove, već dugo nije s nama i nažalost se neće moći uvjeriti u apsolutno ostvarenje njegovih vizija. Frank je umro do raka prostate, 4. decembra 1993. ali kao da je bio s nama te noći u mraku Vatrogasca. A da je bio najveći, pokazuje i to da je jednom od sinova dao ime Ahmet. Samo da se zna.

Mnogo se lijepih stvari dogodilo tokom ovog Festivala: pojavio se u okviru programa Cinelink turski pisac Hakan Gunday, čiji je roman Još apsolutni hit, prodat u Turskoj u oko 300.000 primjeraka, izašao je i na našem jeziku, u prijevodu Nure Dike Kapić, i u izdanju Šahinpašića. Evo nas kako promoviramo njegovu knjigu u Bošnjačkom institutu – sad ćete reći – evo ga ponovo kao Elvis J. Kurtović pa gura svoje amaterske fotografije u kolumne, ali stvarno je (bilo) tako. To je knjiga o Zlu, o trgovini ljudima i o metafizičkom, o odnosu između ljudi i zajednice. Sve ono što poklapa i tišti današnju Tursku, ova knjiga kao da je anticipirala. Ona, između ostalog, otvara i pitanje vizure zločinca: jer, pisanje iz registra žrtve uvijek nosi neku vrstu empatije za žrtvu, ali je, na kraju, ipak ostavlja njezinoj vlastitoj sudbini, svedenoj na obim tragedije koja joj se dogodila. Vizura zločinca kao da je istinitija kad se piše o Zlu, jer osim što je zločinac glavni protagonist, to Zlo je u njegovoj interpretaciji pokretač svijeta.

A da sam ozbiljno vazio, i da je autor bio zadovoljan mojim izlaganjem, potvrđuje i posveta u knjizi.

I kad se na kraju budu svodili utisci, bio je to festival na kojem su taksisti vozali De Nira po gradu, bilo je vode, prosjaka skoro da nije bilo na ulicama, a i broj cuka je osjetno smanjen po ulicama. Bez šale – u ovih deset dana Sarajevo djeluje kao velika metropola, a Festival ljude podigne i u ekonomskom smislu

Ljudi koji rade kao vozači, hostese, toče pivo, prodaju kokice ili karte, zarade još neki dodatni novac što ovdašnjoj priči nije zanemarljiva stvar. Što se tiče izbora filmova, ili pravaca u kojima će se razvijati film i filmska estetika, čini se da se već predugo stoji u začaranom krugu: no, moguće je da je jedna epoha gotova, diktat “koprodukcijske” političke korektnosti, i jedna vrsta arogancije “festivalskog” (polu)svijeta polako postaju prošlost. Možda će se film opet vratiti tome da će klinci govoriti replike iz njih, a ljudi ponovo ići u kino. I tražiti prave (anti)heroje. A možda treba i da se film kao umjetnost razvije u nekom potpuno drugom smislu: filmovi o kojima se najviše govorilo su S one strane Zrinka Ogreste i Dobra žena Mirjane Karanović, naše vječite priče o prošlosti, kazni i oprostu, muci i nesreći koju je ovaj prostor preživio, anticipirajući sudbinu većeg dijela svijeta koji danas nije baš pretjerano ugodno mjesto za življenje.

No, ima nade. Dok postoje filmovi koje želite gledati

I dok postoje ljudi koje volite. I koji vas vole.