Doživotna robija

Jutro. Srijeda, 22. novembar , sunce, neuobičajeno za ovo doba godine, pada na prozor. Televizor, i specijalni program: izricanje prvostepene presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, komandantu Glavnog štaba Vojske Republike Srpske u periodu rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995.

Činjenice. Rođen 12. marta 1942., u Kalinoviku, nakon službovanja u Jugoslovenskoj Narodnoj Armiji, u Beogradu, Skoplju i Kninu, postavljen za komandanta Vrhovnog štaba Vojske RS-a. Nakon završetka agresije u bjekstvu. Sakrivao se 16 godina, uhapšen u Srbiji 2011. Suđenje u kojem je saslušano 591 svjedok, počelo je 16. maja 2012. Optužen za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona protiv čovječnosti ili običaja ratovanja. Progoni, istrebljenja, ubistva, deportacije, prislino premještanje, uzimanje talaca, protivpravni napadi na civile. Optužba za genocid u šest općina, 1992. godine: Foča, Ključ, Kotor-Varoš,Prijedor, Sanski Most, Vlasenica. Druga tačka optužnice, genocid u Srebrenici 1995., djelimično je potvrđen u drugim presudama.

Ne mogu gledati TV. Ali, ton mora ostati. Ipak, tu i tamo ne izdržavam, zavirujem, moram tu i tamo pogledati u ekran. Vidim starca u sivom odijelu, koji odbacuje slušalice, kaže "ne čujem vas uopšte", njegovi advokati žele prekinuti čitanje obrazloženja. Izmjeren mu je pritisak, 180/80, sudija ga želi zadržati na izricanju presude, i kaže da ne želi slušati savjete s internet, nego liječnike koje Sud ima na raspolaganju, on ustaje, pravi incident, sudija ga udaljava. On ne želi da čuje obrazloženje, govori da je sve laž. Ljudi koji rade u Haagu pričaju da mu je najteže što unuci ne žele govoriti s njim, kad ih zove skypeom.

On, Mladić koji je pobio hiljade mladića, želi što prije u legendu, gdje se već smjestio u svojoj glavi, i gdje ga je već smjestio Milorad Dodik, rekavši – "kakva god presuda za njega bila, on je naša legenda." Nešto slično, samo blaže, rekao je i Ivanić: "Bio bih prijatno iznenađen da presuda bude povoljna po generala Mladića, a svjestan sam da neće biti tako. Haaški tribunal će svojim presudama i dalje proizvoditi podjele među narodima i stvarati loš ambijent , sve dok postoji."

Ne može se, dakle, nikako biti čovjek, u tom kontekstu. Sud u Haagu optužuje čovjek koji je većinu onoga što ima, a ima puno, i previše, zaradio radeći za međunarodne organizacije. Ali, ne, on mora ostati uz Zlo. A Zlo je banalno, čovjek kojeg ne biste primijetili na tramvajskoj stanici, ili ga ne biste prepoznali u redu na kasi u samoposluzi. Zaboravio sam popiti lijek, i mjerim svoj pritisak.  Hipertenzija nam je zajednička, i pitam se koliko je njegove zasluge u tim mojim,  zabrinjavajućim brojkama. Koje je, valjda, moguće izraziti i u procentima onih koji žive tu nadomak nas, a Mladića smatraju herojem. Koji se nikad nije bio spreman suočiti s onim što je uradio.

Kakva god presuda da mu je izrečena, ona će biti, odnosno već jeste – politička nagodba. Tako je s nezavršenim, lokalnim ratovima, tako je dvadeset i dvije godine kasnije od počinjenog zločina, tako je jer okvir pravde današnjeg svijeta ne može prihvatiti takvu sliku. Možda bi sada jedino imalo smisla biti u Srebrenici, tamo gdje si s D.-om provodio dane početkom ovoga milenija, odlazio na Bajram povratnicima, htijući,  valjda, pokazati i sebi i njima da niste sami. Ali, strah te je da je to licemjerno, šta bi im mogao reći ili kazati, ili napisati, svoj bi metafizički dug mogao ‘platiti’ kad bi znao naslikati Guernicu, ali o tome se uglavnom pita nebo, a ne ljudi.

Sintagma "doživotna robija" će  unekoliko maći kamen sa srca obiteljima žrtava, tromo i zakašnjelo izricanje pravde obično ne ublažava tugu, ali u nekom smislu ostaje u fasciklu, kao potvrde da se Nešto Jezivo zaista dogodilo. Majka dvadesetogodišnjaka, ubijenog u Srebrenici, kaže: “Dabogda imao dug život, i dabogda mu svaku noć u san dolazio moj sin sa one dvije kosti što sam od njega ukopala, i njegova (Mladićeva, op.a) kćerka koja se ubila zbog njega.”

Napolju još sija sunce, tako neuobičajeno za novembar. Unutra je mučnina. Tako uobičajena za sve nas. Tamo gdje je stvoren kontekst koji banalizira pravdu, nemoguće je očekivati da ovakva presuda izazove išta drugo osim - mučninu.     

Ipak, ova je presuda je važna o za one koji dolaze. Jer, uvijek će stajati da je monstrum osuđen za zločin. Ali, mi koji smo živjeli u njegovo vrijeme imat ćemo tu nesreću da ćemo ga pamtiti.

Doživotno. I to se nikada neće promijeniti.