Dobrica u Dobrovoljačkoj

Piše: Ahmed Burić  

Trećeg maja ujutro, uredno i sve prema planu sišao sam niz stepenice i “svojom” ulicom Dobrovoljačkom (danas Hamdije Kreševljakovića), otišao na znanstveni skup o nedavno izašloj knjizi Dobrice Ćosića “Bosanski rat.” Knjigu sam iz Beograda donio prije jedno mjesc dana, i nasumice prelistavao baš kad nemam šta pametnije i bolje raditi: to znači da se stvar s listanjem “Bosanskog rata” događala, što bi rekao Ivo Andrić “nevoljko i retko”, i stoga ne razumijem zašto se o nečemu što je publicistički pamflet – a većina radova pisca Ćosića jeste baš to – pravi “znanstveni” skup.  

Tolstoj iz Drenove
Doduše, čim čovjek vidi sastav znanstvenika koji o tom predmetu misle da imaju nešto reći, a radi se uglavnom o “vječitim osumnjičenima” plus nekolicini nekadašnjih generala Armije BiH koji su u poraću stekli akademske titule, čovjeku odmah biva jasno kuda će ta stvar otići. U pogrešnom smjeru, kao i mnogo puta do sada.

Dugi referati, stalno ponavljanje toga da je Ćosić – o čemu, valjda, niko pametan nema nikakve sumnje – inspirator, podstrekač i izvršilac velikosrpskog projekta.

Jer, jedna je muka u tome što je Ćosić z(a)gadio naše živote u posljednih dvadeset (neki bi rekli i pedeset godina) i što smo ginuli i potucali se od nemila do nedraga zbog toga što je “Tolstoj iz Velike Drenove” (izem ti, što rekli Srbi, i delo i selo) odlučio slijediti skup ideja o uništenju svega nesrpskog u “srpskom” okruženju. Drugi, skoro jednako težak problem je u tome što ova sredina preko svoje “akademske zajednice” skupom u kojem treba da izgleda da nešto rade, misli da je adekvatno odgovorila na Ćosićevu kupusaru, koja ga direktno dovodi u vezu sa zločinom.

U tome se bosanska strana, skoro uvijek, pokazuje kao slabija, manje politički svjesna i podređena. I tako će, bez obzira što ponovo riskiram da me ovdašnja kulturna “elita” u slučaju šestoaprilskih stolica šikanira (elita gora od rulje, kako jednom dobro zapisa Mirko Kovač), biti uvijek dok se budemo pravdali da za neke argumente - “nije vrijeme.” Uvijek je vrijeme za istinu i pravdu, a dvadeset godina je sasvim dovoljan period da one izađu na vidjelo.  Bez toga, nema naprijed, samo nazad u zamagljenu prošlost.

Sada se u svjedočenjima učesnika događaja u Dobrovoljačkoj spominju i neki detalji koji dosad nisu bili tako javno očigledni. Recimo, pucanje rafala u glavu oficira JNA, koji nije htio predati oružje pripadnicima Armije BiH, tog 3. maja 1992. Naravno da je neodrživo izjednačavati ono što su srpske snage JNA radile Sarajevu u odnosu na ono što su snage koje su branile grad počinile srpskoj strani, ali zločin je zločin.

Zli osmijeh
Strana koje je bila napadnuta i planirana za uništenje nije poduzela ništa da se ta mrlja na njenom obrazu očisti. Onda i nije čudo da će predstavnici srpskih organizacija svake godine ponavljati kako je ponašanje građana Sarajeva nedvosmislena poruka da Srbi ovdje više nisu poželjni, kako reče jedan od predvodnika kolone koja je iz RS-a došla odati počast svojim mrtvima. Ili ih (zlo)upotrijebiti, kako hoćete.

Eto, kroz policijom blokiranu Dobrovoljačku, vratio sam se, skoro i prije nego sam otišao i u ulici u kojoj nema prometa uspio popiti kafu. Između dva-tri poznata lica i uz veliko obezbjeđenje povodom obilježavanja dvadesetogodišnjice smrti vojnika JNA koji su stradali 3. maja pri povlačenju agresora iz Sarajeva, učinilo mi se da sam u Dobrovoljačkoj sreo duh Dobrice Ćosića koji se prošavši pored zgrade Evropskih institucija i Gradske uprave, Vatrogasaca i Meeting pointa, zaputio dalje prema Drveniji da uživa u onome što je posijao. U sukobu dva međusobno zaraćena tabora od kojih svaki tvrdi su oni drugi zločinci.

Koliko je, tačno, daleko sunce?
Dobričin duh je morao biti zadovoljan i iskeziti svoj zli osmijeh, jer njegova ideja, nažalost živi. Usput je mučno gledati kako se u njegova kolica ubacuju i neki mladi “klasici”, čak i neki bivši prijatelji koji umorni od svega što su dosad zastupali, neko novo “Ja” traže i u Dobričinom fijakeru. Najteže se priznaju najočiglednije stvari, a one u ovom slučaju izgledaju ovako: Dobrica Ćosić je jedva pismeno seljače koje je okruženje socijalističkog zanosa, zbog njegovog romantiziranja partizanskog pokreta proizvelo u Velikog Pisca, štampajući mu djela u desetinama tisuća primjeraka i stimulirajući ga da podilazi većini.

Kako je vrijeme prolazilo Dobrica se vraćao svome temeljnom političkom habitusu, spskom nacionalizmu ogrnutom crvenom zastavom komunizma, da bi i nju odbacio kad se krenulo u osvajačke ratove. Sav njegov književni rad je ideološko produženje misli o Srbima kao zauzimačima i čuvarima prostora i njegova se misao ne udubljuje u osnovna pitanja egzistencije (što je, valjda, jedna od osnovnih osobina književnosti), nego zastupa sliku svijeta koju diktira zanos svjetine.

Nikada neću zaboraviti priču koju mi je prije ko zna koliko ispričao Dobričin zemljak i kolega pisac: kad je taj kolega, jedno vrijeme i sarajevski rezident, osamdesetih godina prošlog stoljeća došao za urednika velike izdavačke kuće u Beogradu, pronašao da je prvi hit-roman Dobrice Ćosića Daleko je sunce, zapravo, pisan rukom drugog čovjeka. Priča dalje kaže da je potreba za književnim djelom koje veliča partizanski pokret u Srbiji riješena tako što je s jednim pozorišnim kritičarem koji je imao veliko znanje, ali nije imao književnih ambicija (a volio je alkohol i kafanski život) napravljen ugovor da uobliči sudbinu kapetana Gvozdena koji napušta odred i biva strijeljan. Autorski se potpisuje tada perspektivni polaznik političke škole “Đuro Đaković”, mladi Dobrica Ćosić, a sve ostalo je istorija.

Čime se Srbi kupaju, a sami su sebe pobili
Priča je, vjerovatno, tačna kao i tvrdnje da su pripadnike JNA ubijene u Dobrovoljačkoj pobili “njihovi iz kasarne.” Te stvari jednom treba raščistiti da u ovom gradu, da parafraziramo jednu znanu repliku iz njegove povijesti, sunce zaista zasija kako valja. I da, konačno, saznamo koliko je to sunce zaista daleko.

I na kraju, kad sam vam već uštedio čitanje “Bosanskog rata”, evo dva citata iz kojih se vidi da je tu knjigu, zaista, napisao onaj ko je i potpisao, bivši predsjenik SRJ kojeg su prije nekoliko mjeseci, kao i njemu sklone medije i javnost, hakeri vrhunski “naložili” objavivši vijest da je dobio Nobelovu nagradu.

Piše Dobrica:

10. mart 1993.
Miteran je pozvao Miloševića u Pariz. Ne priznaje Saveznu Republiku Jugoslaviju. Zapad me napušta, uviđajući da nemam vlast i moć da sprovedem ono što oni očekuju od Srbije. Neka s Miloševićem ostvare mir u Bosni. Ja to nisam u stanju da učinim.”

A u vrijeme pada Srebrenice, vrijeme u kojima prema zapisnicima redovno učestvuje na sastancima vrha Vojske Jugoslavije, Pisac ispisuje ove redove:

15. jul 1995.
“Skupio sam nešto novaca od privatnih i patriotskih firmi da se kupi higijenski materijal za vojsku i sapun za narod u Bosni. (…) Pišu se studije o mojim ratnohuškačkim i velikosrpskim koncepcijama koje su ideološki inspirisale srpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu. (…) Milošević nastavlja svoje kapitulantsko mirotvorstvo.(…) Podlost i nemoć.

Baš tako, podlost i nemoć. I Dobrica u Dobrovoljačkoj.