Daleko je more grčko

Radiosarajevo.ba
Daleko je more grčko

Njemačka u grču, Grčka zanijemjela ili kako plemenite ideje uvijek izgore na plamenu vrijednosnih papira

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba 

E, 'vako. Ogromna je gužva oko grčkih kredita i njemačkog pritiska, novine i portali puni su stubaca na kojima ekonomski analitičari i ostala grla sitnog zuba i krupnog kapitala sve hoće “objasniti”. Šta se, zapravo, događa između zemlje u kojoj je nastala demokratija (koja je natjerala jadnog Sokrata da ispije otrov) i zemlje koja rijetko gubi primat u svemu, i tu i tamo, historijski, zabasa u “višak” reda i poretka koji završi svjetskim ratom, to, valjda ne zna ni najupućeniji čovjek na svijetu kad su te stvari u pitanju, veliki američki nobelovac Joseph Stieglitz. On, kao i dobar dio svjetske liberalne javnosti drži stranu grčkog referenduma čiji je cilj da se vraćanje duga – čije su kamate narasle kao da ih je programirala nekada u Sarajevu čuvena mikrokreditna organizacija braće Gaši – odgodi. 

Svega za 60 eura 

Referendum je prošao, i svi se pitaju – “šta sad?” – jer Grčka (još uvijek) nije napustila euro, a Njemačka traži da se prva rata od milijardu i po dolara uredno uplati evropskim bankama. “Jeste, aha”, odgovaraju Grci koji, kao, ne pristaju na mjere štednje, ali im je odredilo da s bankomata mogu dizati “samo” 60 eura dnevno. To bi moglo pogoditi gojazne brodovlasnike koji su poznati po tome da se po evropskim kockarnicama vole zabavljati sa žetonima od po 500 eura za jednu igru, ali za raju koja zarađuje 500 ili 600 eura (kao i većina nas, uostalom) - to je ozbiljna para.  

U međuvremenu, traju beskrajne i nepotrebne rasprave hoće li se napuštanjem eura raspasti Evropska unija, a naš(i) narod(i), nesposobni da razmišljaju bilo kako drukčije osim da puše servirane mantre, otprilike pušu na Grke i pričaju, u osnovi, bezveznu priču sublimiranu u polučaršijskom iskazu: 

“Š’a me briga, jarane, ko ih j… e, š’o su uzimali pare koje ne mogu vratit’!?” 

Ne misleći, pritom, da su i oni, odnosno “mi” zaduženi preko svake mjere i da će njihova djeca, baš kao danas grčka omladina vraćati kredite. Ali, šta nas to briga. Porodice će se namiriti, međunarodnjaci (opet) zažmiriti i onda opet – tarapana. Ako neko (pre)ostane.     

Nova epoha? 

Jer, na Grčkoj (kao da) se lomi jedna epoha svijeta koji je “funkcionirao” na sljedećoj matrici: proglase se izbori, na njima pobijedi neodgovorna populistička desnica koju Zapad proglasi “kooperativnom”, “garantom mira i stabilnosti”. Onda, slično stripu o Robinu Hoodu, idu sjecikese iz Svjetske banke i MMF-a, nudeći “sasvim povoljno kredite za opstanak zemlje, cijena prava sitnica”. Vlast je slatka, a svijet takav da se takve ponude ne odbijaju i dok si rekao “Henry Kissinger”, tvoja država je već upala u sistem dužničkog ropstva, u kojem, da pojednostavimo, bogati imaju još više, a siromašniji uzimaju sve nepovoljnije i manje kredite. I onda se dogodi “pucanje”: i lažnog standarda, i prevelikih plaća državnih administracija i još većih i besmislenijih plaća evropske administracije.  

Sve se to dogodilo na putu za ludilo, kaže legendarni turbo folk hit iz devedesetih, samo što se u ovom slučaju dogodilo 2010. godine, kako piše dr. Zoltan Pogatsa, jedan od onih za koje možemo reći da u prste znaju o čemu se radi na toplom moru grčkom. "Građanima malih država Evropske unije koje imaju niži nivo prihoda od Grčke, a svojim su parama učestvovale u 'ravnomjernijoj podjeli tereta krize' (kakav lavor!?) treba objasniti da više od 90 posto tih para nisu upotrijebljene za spas Grčke, nego za plaćanje kamata s namjenom da zona u kojoj je euro platežno sredstvo – opstane. Tako je bilo jer su velike zapadnoevropske banke, uglavnom francuske, holandske i njemačke bile vjerovnice grčke države. To što se zvanično zvalo “spašavanje Grčke” bila je, zapravo, promjena duga pojedinim bankama u javni dug, jer cijeli finansijski sistem nije smio propasti. Bankari su uvećali dug finansiranjem tamošnje korumpirane elite (to vam, valjda, zvuči poznato, a?). Političari tako nisu spašavali Grčku nego nesposobne i pohlepne bankare i nemoralne grčke političare."

Kriza i Syriza

Eto tako. Banka nikada ne posuđuje ako ne vidi neki način na koji se može naplatiti, a ideologija finansijskog kapitala podrazumijeva da bilo koja država može propasti, ali da banka – ne smije

Šipak, rekli su Grci, i sada im je zadatak, da nijemo, u tišini, rade i deveraju kako otplatiti dug. Jer, potpisali su da im valja privatizirati 50 milijardi dolara imovine (a to su otoci jedne od najblistavijih civilizacija u povijesti, a ne groblja starih automobila), za 30 posto su snizili plaće, za 50 posto penzije, desetine javnih službenika su izgubile posao, porezi su za bogate skočili 9 posto, a za srednju i radničku klasu za 33 posto. Hoćete još? Evo: stopa nezaposlenosti je 25 posto za sve radno sposobne, a kod omladine taj se broj računa na otprilike polovinu, dakle 50 posto, kao i kod nas, a izdaci su se smanjili za područje zdravstva, obrazovanja, socijalne politike i kulture. A da pritom vojni fondovi nisu smanjeni ni za cent. Pri tome treba imati na umu da državu nije zadužila Syriza koja danas vadi vruć krompir iz vatre, nego nacionalistička korumpirana desnica koja je međunarodnjacima pričala lijepe priče o tome kako je Grčka bastion mira i sigurnosti na južnom Mediteranu. I sada se događa ono čega smo se pribojavali svi koji smo pročitali scenarije koji su se događali u Civilizaciji šoka. Nepoznat Neko, odnosno Veliki brat će na ulicama isprovocirati haos, i to u trenutku kad su maske pale, i kad su maske ekonomskog fašizma pale. Onaj ko to demaskira na način na koji su to učinili Syriza i Tsipras, više nije siguran.      

U tom smislu, njemačka kancelarka Angela Merkel, možda jednostavno nije imala izbora: stala je na stranu banaka, na stranu čvrstog Zapada, dakle na stranu onih koji imaju previše, da bi imali još više, a ne na stranu Unije. Koja je, ako je prava, trebala misliti o slabijim članovima zajednice, a ne samo još više nabildavati ionako jake. Ode li Grčka iz EU, ona će se raspasti, baš kao jednom jedna zemlja u kojoj se jednom njezinom dijelu nije dopalo kako s parama upravljaju oni koji misle da su najjači, i da imaju sva prava na to. 

Država se slučajno zvala Jugoslavija, a neugašeni požar njezinog raspada i dan danas gori svuda po Balkanu, i prijeti da se ponovo zapali. Ne bi bilo lijepo gledati raspad Evropske unije, i požar koji bi time nastao. Požar nastao na vatri nepokrivenih mjenica velikih banaka koje su u svoj registar vlasništva mislile upisati i grčke otoke. Da se nađe, kad se bude negdje trebalo sklanjati od novog svjetskog rata. 

Tako je Evropska unija, od plemenite ideje udruživanja evropske porodice postala kuća u kojoj više baš nije ugodno i koju drmaju traume. I u kojoj će, ako se ovako nastavi, biti još gore. 

A mi? Nama se, izgleda, sve već dogodilo. Bitka koja se vodi na ulicama Atine, je u jednom smislu i borba za nas. Ali, još smo nesposobni da to shvatimo. Umjesto toga, još ćemo se neko vrijeme gađati kamenjem. I misliti kako da skuckamo nekoliko stotina maraka koje ćemo potrošiti u zapuštenim mjestima makarske rivijere. U kojima će nas, u najboljem slučaju, gledati kao neželjene rođake iz provincije koji će biti tu samo nekoliko dana, a onda dobro otkuhati posteljinu u kojoj smo spavali. Nama su vječni Rim, i more grčko predaleko, kao i sve većem broju i onih iz EU, i mi nemamo pravo misliti globalno. Nego spustiti glavu i gledati pred sebe. I gađati se kamenjem.    

I naivno vjerovati da nam neko posuđuje, jer mu je stalo da opstanemo.       

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak