Crna, a Gora 1816.

Jedna (polu)diktatura ili dvije Republike Srpske?  

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Ako ste na putu, kao što je bio slučaj s onim što ovo piše, a ostavljeni ste da vas bosanskohercegovački mediji izvještavaju o tome šta se dešava u susjednoj Crnoj Gori, to znači da ste informativno donji, i da vam preostaje jedino da poput nekih od vidovnjaka, inače omiljenih kolumnista izdanja Dnevnog avaza, pomoću kašika pogađate sudbinu nekada najmanje jugoslavenske republike. I ne nadajte se, isto tako, da će vam u tome pomoći ni mediji s većinskim stranim vlasništvom, jer se oni poslovično bave time da stvari ne nazivaju pravim imenima: imaju ljudi uređivačku politiku, a ima i Bliski Istok. Nove televizijske mreže “regiona” kao da poručuju: dragi gledaoče, izvoli i pogađaj, odgonetni ko s kim ratuje, kako i zašto. Mi nismo tu da bismo ti rekli ono što treba, nego da ti tvoju zemlju, umornu i depresivnu, učinimo ljepšom i pokažemo u najljepšem svjetlu šta ima u njoj. Što jest jest, voditelji i voditeljice su, uglavnom, lijepi, ali ako se neko nadao nekakvom uspostavljanju standarda u novinarskom poslu uz pomoć novaca koji su stigli iz Dohe ili Atlante, neka se okani ćorava posla. Jer, prema neumoljivim zakonima brutalnog kapitalizma, medij nije tu da se iz njega nauči, nego da zabavi. Štono bi se reklo, I labavi ume da zabavi: tako se zove solo album Mice Trofrtaljke, gostujuće zvijezde na albumima jednog od najvažnijih Crnogoraca u posljednjim decenijama, funkyjazzrock gitarista i tekstopisca Ramba Amadeusa.     

E sad, u Crnu Goru ima mnogo lijepog za pokazati, a u posljednje vrijeme se događa, zapravo, posljednji čin odlaska ispod ruskog šinjela: poslovica nas i Rusa trista miliona, posljednjih je dva stoljeća bila aksiom crnogorskog (političkog) bivanja. I to, izgleda, polako prestaje biti tako, jer se Crna Gora sprema u NATO. U tom smislu je Demokratski front, opozicijska partija koja ne krije jake veze s Beogradom, pojačana Novom srpskom demokratijom, koju predvodi izvjesni Andrija Mandić, poduzeo kampovanje pred Parlamentom, tražeći vanredne izbore i silazak diktatora Đukanovića s vlasti. Policija koju je poslala Vlada rastjerala je demonstrante, neko od njih je popio i nešto mare, i stvar ide prema nekoj vrsti rješenja u kojoj vlast poziva opoziciju da se vrati u skupštinske klupe i nastavi dijalog. To će možda biti tako, a možda sigurno neće, jer narečeni Mandić u svom pismu diplomatama država NATO članica (u Crnoj Gori nema na malo, nego odmah svima i najviše) prijeti “dramatičnim posljedicama ako Đukanovićeva Crna Gora bude u NATO-u”. 

Teorija manjeg zla

Šta to tačno znači, ne znamo, ali nije teško pogoditi šta bi bilo kad bi se moglo desiti da zavladaju tipovi poput Mandića: gospodin je, naime, od prije nekoliko godina nosilac titule “četnički vojvoda”. Za ovo vrijeme je to, kako znamo, relativno anahrono, ali o nečijoj prošlosti govori više od hiljadu riječi. Prošlost je uvijek zajebana kategorija kad je u pitanju balkanska plemenska politika: Mandić je, pored svega što je u životu bio, i kum Mila Đukanovića, pa to cijeloj priči daje onu sicilijansku dimenziju za koju stranci obično odmahnu rukom kad im eventualno pokušate objasniti šta se na Balkanu doista događa. Elem, ako bi u Crnoj Gori pobijedila opozicija, nema sumnje da bi se ona vratila unatrag: Bosna i Hercegovina bi na jugoistočnoj granici imala još jednu Republiku Srpsku, mučnu tvorevinu u kojoj su seoski knezovi poput Dodika apsolutna vlast, a četničke vojvode nisu samo rock and roll, nego realna opcija. Stvari su, dakle, jasne: opet treba birati između dva zla, i u ovom trenutku je Đukanovićeva (polu)dirigirana diktatura bolja od onoga što nudi Mandić. To je tako.           

Što se tiče druge strane, i ona je takva kakva jeste. Đukanović je na vlasti, s kratkim prekidima, skoro četvrt stoljeća. Prošao je sve mijene, od Miloševićevog saradnika do omiljenog evropskog partnera, zna sve što treba znati jedan vladar plemenskih saveza, i osjeća da vrijeme ruske interesne dominacije, i izlaska na toplo more polako prolazi. Milom ili silom – to i nije toliko važno, on je praktičan čovjek - važno je da su se strateški odnosi trajno promijenili, i da Srbija, bez utjecaja na Crnu Goru, kažimo to metaforički, ostaje na jednoj pravoj i jednoj drvenoj nozi. Prije nešto manje od deceniju “junački” se jahalo na konju s četiri noge - Vojvodina, Kosovo, Crna Gora i uža Srbija, a vid’ nas sad, da ponovo citiramo Rambaća. 

Sve u svemu, na sceni je teorija manjeg zla. U ovom slučaju u Crnoj Gori je to vlast. Što se nas tiče, mi smo tu tačku davno prošli. Od ponuđenih opcija od kojih se stvara naša vlast, nijedno zlo nije – manje. Udruženi, mogu biti samo još veće, ali to ionako nikoga ne brine. Pogotovo ne međunarodnjake koji su izgradnju civilnih društava u novonastalim zemljama ostavili u rukama korupcionaša, klijentelista, mafijaša i sjecikesa raznih vrsta. 

I još nešto: problem u Crnoj Gori dio je paketa nezavršenog rata koji je sve političke opcije učinio jednako legitimnim. Izjednačio, ne samo četnike i partizane nego i mafijaše, fašiste, reketaše, kamatare… 

Jedina moguća utjeha je da su i današnja razvijena društva nastajala na istim principima. Samo prije dvjesto godina. Još malo i sretna nam 1816. godina. Crnja i Gora od prošle.