Bosanci i Hercegovci

Biti pripadnik konstitutivnog naroda danas ne znači ništa dobro. Logično je da mladi bježe od toga.  

Piše: Ahmed Burić

Činjenica da se 35 posto mladih izjasnilo kao Bosanci i Hercegovci govori nekoliko stvari. Prvo da se konceptu nacionalnog pitanja kao najvažnijem segmentu nekog društva primakao kraj. I drugo, da se (pre)imenovanje nacije bosanskih muslimana nikada do kraja nije primilo. Treće, vrlo je bitno da se te kategorije počnu razmatrati i da ih ima. Da bi možda jednom pobijedio univerzalni model.

Uvijek je bilo tako: gdje god si išao, zvali su te Bosancem. Od prvog ljetovanja na Pelješcu, preko te nesretne godine u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, kasnije u izbjeglištvu, i na kraju u dokumentima na engleskom. Bosnian, prosto, od New Yorka, preko Pariza i sve do Istanbula, gdje si Bošnjak, i kapak.

Austrougarski direktor Bosne i Hercegovine Benjamin Kallay, jedan od najvažnijih ljudi u povijesti ove zemlje, preuzeo je taj naziv želeći u sutonu 19. vijeka stvoriti univerzalnu naciju, po uzoru na Francuze i Italijane, ali nije išlo. Nacionalni koncepti susjednih zemalja već su bili prekrili Bosnu i Hercegovinu, i nije bilo nazad.

Nakon čuvenog pucnja Gavrila Principa - u kojem su se sastali gnjev na iznutra trulu, ali multietničku carevinu koja je, barem Bosni, donijela dosta dobrog i ruski interesi – (p)ostali smo ono što smo i bili. Mala provincija na granici, koju Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca nije niti upisala u ime države. Pamtim očev rodni list, u njemu je pisalo Srbin, za majku mislim da su stavili “neopredijeljena” i to bi bilo, uglavnom, sve o nacionalnim imenovanju mojih najbližih.

Mrak i renesansa

Dvije glavne značajke vremena od 1914. do 1941. su  diktatura i skoro apsolutna vlast Beograda nad Bosnom i Hercegovinom. I uz to, sinhronizirana radikalna promjena vlasništva nad zemljom. Tek će komunistička Jugoslavija  donekle izbalansirati nacionalne odnose, i gledano s ove distance, to je, ipak, bilo vrijeme renesanse: u 70-tim godinama 20. stoljeća, nakon što bosanski muslimani nominalno i dobijaju pravo na nacionalno izjašnjavanje, događa se procvat prvo industrije, a potom kulture i umjetnosti. Velike građevinske poslove “Energoinvesta” i “Hidrogradnje” u zemljama Sjeverne Afrike, “Unisovo” sastavljanje Volkswagenovih automobila u Vogošći, “namjenska proizvodnja“ u Pretisu, Zraku, UPI-jeva prehrambena industrija i još nekoliko preduzeća donijeli su kakvu-takvu ekonomsku stabilnost. Ne treba podsjećati na bolju prošlost, ali moglo bi se reći da je tada bilo nečega što je Sarajevo odvajalo od ostalih sredina. Zvali su ga “grad s dušom”, a ljudi su naivno vjerovali da kozmopolitski duh čini to što su tu živjeli i radili Hajrudin Krvavac, Bijelo Dugme, Mersad Berber, Emir Kusturica ili Top-lista Nadrealista.

Neka vrsta krune te epohe bile su 14. Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Šesta baklja na grbu SFRJ zasjala je punim sjajem, pa je tako, unatoč protivljenjima dijela rukovodstva i zalaganja da se Igre održe u infrastrukturom jačoj i bogatijoj Sloveniji, zimska Olimpijada stigla u Sarajevo.

Ta pokazna vježba u kojoj je svijet valjalo uvjeriti u genijalnost i neuništivost socijalističkog samoupravljanja bio je apsolutni praznik. Opet smo bili “važni”: podgrijavan je mit o suspendiranju hladnoratovske krize, tepali smo si, i tepali su nam kako su to najbolje igre dosad. Izgledalo je da je grad, sedamdeset godina nakon Principa, ponovo ucrtan na mapu bitnih točaka, i moglo je izgledati kako je Sarajevo dobilo jednu od svojih najvažnijih bitaka, bitku za startnu poziciju metropole. Godine 1992. srpska artiljerija je opkolila grad, i jedan dio povijesti je nestao u krvi, kao što na Balkanu svako malo, naprosto, biva.

Od svih grešaka koje je socijalistička Jugoslavija napravila, osnovne je bila ta da je prekinula historijske procese nacionalnog osamosvojavanja. Možda rat 1992. – 1995. ne bi bio tako žestok i krvav da se uspio iživjeti život koji bi Srbe, Hrvate i Muslimane postavio u ravnopravne odnose. No, nije bilo tako.

Pravo na sve

Herojska pozicija ratnog Sarajeva, “istanjila “se u godinama poslije rata. Nismo našli snage da preživimo kao multietnička metropola – ruku na srce, niko nam nije ni pomagao u tome – i danas smo, stiješnjeni između lošeg koncepta iz Daytona i još lošije vlasti koja nama “upravlja” negdje blizu evropskog dna i mraka i daleko od normalnog života.

Stoga je negdje pravedno i nije čudo da se, kako je procurila vijest,  35 posto mladih izjasnilo kao Bosanci i Hercegovci. To je, naprosto, odgovor na godine u kojima su nas uvjeravali da je važnije imati narod od toga kako se živi. Danas biti Bosanac i Hercegovac znači nemati ista građanska prava kao konstitutivni narodi. Biti Bosanac i Hercegovac sada možda jeste neka vrsta utopije, ali će na kraju pobijediti, jer će se nametnuti kao jedino moguće rješenje. A kod nas uvijek važi ona da će pravo rješenje doći tek kad se sva druga istroše.  Može se računati da će nukleus bosanske nacije biti Bošnjaci, da bi im se u tome mogao priključiti značajan dio dijaspore svih nacionalnosti i manji broj Hrvata i Srba koji se tako osjeća. Možda nije puno, ali je za početak sasvim dovoljno.

Je li brutalna definicija da je tih trideset i pet posto mladih koji su se izjasnili kao Bosanci i Hercegovci, zapravo, zalog da je BiH kakvu je zamišljao vrh SDA oko Alije Izetbegovića – nemoguća? Možda, ali probni popis jesta znak da je to početak kraja te vizije. Ne odričući Izetbegovićeve zasluge za bošnjačku konstituciju, valja kazati da danas biti Bošnjak, uglavnom, ne znači ništa dobro.  Uostalo, tako je nekako i sa bivanjem i Hrvatom i Srbinom u BiH, ali je u jednom smislu “lakše)”. Onda je logično je da mladi svijet od toga želi pobjeći.

Zato je važno da se počne razmišljati o tome i da se, za početak, ljudi tako mogu izjašnjavati. Ta stvar neće doći preko noći, ali je sasvim prirodan dio procesa u sazrijevanju nacije. To niti će doći preko noći, niti će ići lako. Uostalom oba plana o“nadnacijama” na ovom tlu – bošnjačkoj i jugoslovenskoj – su propala. A postat ćemo dovršena nacija i kad nam se dozvoli da sebe zovemo onako kako nas drugi zovu – Bosancima i Hercegovcima. I kad se ostave otvorena vrata svima onima koji se tako žele izjasniti.  

Osobno, ne mislim da je nacija nekakva previše bitna stvar u životu čovjeka. I unatoč mjestu rođenja, a i zbog urođene kontre, smatram se Hercegovcem više nego bilo čim drugim. Rođen sam u Sarajevu, ali se nikada na njega do kraja nisam navikao . Nekog smisla bi, možda,  imalo da se bude Bosanac i Hercegovac, ali će na to osuti paljbu svi “osvješteni” branioci nacionalnih ekskluziviteta. Možda baš zato i ima smisla. To nije kratka bitka, ali bi je valjalo dobiti. Za one koji dođu poslije nas.