Biciklist u Sarajevu

Radiosarajevo.ba
Biciklist u Sarajevu

Prvo i prvo. Bicikl je jedino i posljednje prevozno sredstvo koje znam voziti. Kao mali, dobio sam mali auto, kopiju formule 1, s četiri godine – moj se otac furao na automobile - ali sam ga slupao u sokaku u Mostaru, vozeći nizbrdo.

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Nizbrdo mi nikako nije išlo. Uzbrdo, i nekako. 

Gdje god sam živio – a bilo je tih gradova – Pariz, Ljubljana, Mostar, imao sam bicikl. Nikada neki veliki, skupi, ali uvijek u skladu sa svojom prirodom. Moj sarajevski bicikl moj mi je prijatelj Ibrahim donio na poklon. 

On, i sam nevozač, osjetio je šta meni treba da se (brže) krećem kroz grad. 

I kao što čovjek ne zna gdje ga čeka nafaka, ili ljubav, ili kao što pjesnik ne zna gdje ga čeka pjesma, ili račun, tako ni ja nisam znao šta me čeka na prvoj biciklističkoj vožnji ove godine, po Sarajevu

Mislio sam, nakon svega, pa i činjenice da je jedna, barem revijalna etapa Tour de Francea, najpoznatije biciklističke trke na svijetu, vožena u Sarajevu, da je položaj bicikliste barem malo poboljšan. Jest’ - more. 

Sad sam malo kao moj prijatelj i kolega Elvis. J. Kurtovich. Zabavljam čitaoce. 

Ali, i nisam. Ja sam (dosta) ozbiljan biciklist, s predznanjem: znam da je Bernard Hinault peterostruki pobjednik Tour de Francea, kad je bog po zemlji hodao, znam da je Pedro Delgado osvojio tu trku 1988. godine, kad se niko tome nije nadao, i znam da je Lance Armstrong uzeo sedam titula zaredom, ali mu je sve uzelo zbog dopinga. 

Najvažniji na svijetu ostaje Miguel Indurain, s pet titula zaredom (1991.-1995.), s izgledom mediteranskog poštara, i s istim takvim životom. Liči na mog prijatelja Borisa Dežulovića, samo kad bi Boro bio (malo) čičkav. 

Elem, iznio bicikl iz podruma i krenuo prema Vijećnici: kroz Općinu Centar, tako i tako... Malo me znaju, malo puštaju, i dobacim ja, kao i svaki neobaviješteni turist, do bašte Dva ribara. Tu kafanu znate, sigurno. Tamo nema nijednog dobrog pića, osim Sarajevske pive, i velike kafe s mlijekom, i konobara Nere. I gostiju. I lijepih cura koja prolaze. 

Ja tamo, kad ono – I DSZ. Da pojasnim, mlađima: ONO i DSZ bile su skraćenice za Općenarodnu odbranu i Društvenu samozaštitu. Za jednim stolom, sve majstori pisanih riječi. Koji zovu na (uglavnom, alkoholno) piće. Ali, ja se ne dam: idem voziti bicikl, i besa. Zakletva. Ferman. Fatwa.    

I vozim ja, tako, do Latinske ćuprije ili do, neuzubillah, Principova mosta. Kroz centar me vide, malo me i znaju, pa puštaju. 

Kroz Općinu Stari Grad, tako i tako, do pumpe kod Vijećnice, gdje kupim vodu Janu (baš sam skot, ne kupujem domaće), i nekako. Zamolim ja da napušem gume, ljubazno osoblje me pouči kako se to radi: ja bio i nejadan, sve to obavim, i odoh ja nazad u grad. Kad tamo: belaj

Da ne pomislite, ne dao bog, da sam ja onaj što je kupio kacigu, sebe preozbiljno shvatio, utegao se u bermude. I još ima specijalne naočale za vožnju.. 

Jok, mori. Ja sam običan biciklist kakvog možete sresti u New Delhiju, Grazu ili Cordobi. Običan, doduše malo ćelav i teži od očekivanog, ali ipak – biciklist. 

“Sjedi, budalo jedna, šta si sjeo na taj slomivrat, spucaj jednu desetku u pola, pa onda razmisli kud si kren’o”

Iza Vijećnice, upadam u dramu, napose triler: Centrotrans, za svoje autobuse koristi malo stajalište kao veliku autobusku stanicu. Upadam “u makaze” između dva autobusa, i dok gledam direktno smrti u oči, i molim Veliko Nebo da me nervozni vozač busa poštedi, razmišljam. 

Bilo bi dobro, e kad bi moglo, napraviti turističku turu po uzoru na one koje su se prodavale (naj)bogat(ij)im Rusima. Kad (h)im je, u ratu, prodavalo da pucaju po Sarajevu. Ili kad Japancima prodaju da provedu sedam dana kao klošari u Parizu. 

Da vide malo šta je strah. Tek što prođoh Centrotransovu orbitalnu stanicu (što im niko nije naplatio da poprave trotoar do Čaršije, kad ga već obilato koriste!?) dočepah se pogleda na Sebilj, i uvijek rado viđenog sarajevskog sunca. 

Ispred poznatog toponima, istoimene aščinice, dolazi cvjećara “Stari Grad”. Kao ozbiljan učesnik u saobraćaju, sačekam da istovare cvijeće: čim me je gospođa primijetila, odmah se umakla kao da sam neki velemajstor. Recimo, Hemon na biciklu, osobno. Hvala, gospođo. Svaka čast. 

Skrenem lijevo (uvijek skrećem lijevo, takva sam sorta), kad tamo ekipa pred ćevabdžinicom me gleda u čudu. Kao da mi svi govore: “Sjedi, budalo jedna, šta si sjeo na taj slomivrat, spucaj jednu desetku u pola, pa onda razmisli kud si kren’o”. Ali ne ja, bogomi, što bi rekli u Crnoj Gori. Idem dalje, pa šta košta da košta (biciklistički) život. 

Još malo, eto mene do parka Svjetlost. Tako mi stari zovemo Trg oslobođenja (od) Alije Izetbegovića. Zavrtim pedale do Narodnog pozorišta, kad tamo, neki fini turist na biciklu. Ima kosu svezanu u (samurajski) rep, ima bradu, lijep, mlad, Evropljanin, sve što treba. Mislim se: “Idi sine, ne pitaj, za (sigurnost) bicikliste.” 

U povratku, sretnem svog druga. Nosi kese iz prodavaonice. Pitam ga: 

- A što i ti ne bi uzeo bicikl, pa da se zajedno vozamo? 

On će meni, sabrano: 

- Jesi ‘l ti normalan? Zamisli da nas neko prepozna na semaforu, pa nas počne zajebavati!? Kunem ti se, da bi nas neko od raje i oborio kad bi nas vidio. Otvorio bi vrata kad prolazimo.

Ode on lijepo, za svojim poslom. A ja parkirati bicikl, na balkon.

Nije zajebancija. Svaki merak ima cijenu. 

Lijepo je biti biciklist u Sarajevu. 

Makar i po cijenu vlastite kože.               

Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.

/ Najčitanije

/ Najnovije

Podijeli članak