Balada o Ocu i Sinu

Piše: Ahmed Burić za Radiosarajevo.ba

Ima jedna priča, stara k'o dunjaluk

o Ocu i Razmetnom sinu

takve često završe prokletstvom

da sve ode u lijepu nigdinu.

 Gleda sinak, kuće nosi rijeka,

svukud mokro, nema gdje ni sjesti

nebo puklo, i sjeti se Babe

"zlatnim ćemo kašikama jesti."

 

Sine, veli, samo slušaj mene

vladat ćemo do kraja života

sve poplavi, sve okolo vene

tebe, vala, ne smije bit' sramota.

 

Od pomoći najbolje se živi

ispadosmo mi jedini krivi

Marijin Dvorom plovi tvoja lađa

I sunce se na Istoku rađa.

 

Nikog nema, piši Fahdu kralju i

da se sjeti kakve donacije

i Hrvati helikopter šalju

a od Švaba nema provizije.

 

Šta bi htjeli, žrtava je malo

kaže sinak i fata za veslo  

stani kišo, nikad te ne stalo

Što me Babo prevari za geslo?

 

Da primimo nekog našoj kući

mislio sam, dina mi imana

al' se bojim da će neko klepit'

onu haznu babinih jarana.

 

 

Kud nas ovo pred izbore snađe

gdje ću sada ja na oči djeci

u snu k'o da mi se Babo javlja

"Sine, jadan, ispeci pa reci."

 

Nema druge neg' da srknem čorbu

kašiku je Babo ostavio

nek i Turčin ponese nam torbu

sad sam novu tendu postavio.

 

Puče nebo, prolomi se munja

Nuh veliki s njega progovara

i sakupi narode u arku

pođe Sinak i on da s' ukrca

 

Ne da njemu starina na barku:

"nećeš vala, kad si takvo mille,

kada nemaš ni mjere ni puta,

spasiše se ljudi dobre volje,

Riđobradi ostade da pluta.

I dok pluta najveća mu kazna

iz ruku mu ne smije izać' hazna

proklelo ga kad pođe potopit'

neboder ti sav bio od para

al' ih nikad ne mog'o potrošit'.