Antički Globalizacijski Cirkus

O zagipsanoj stvarnosti 

Posljednjih mjesec dana, zapalo me da živim u Skoplju: čitam, prevodim, pišem i - što je najveći dobitak od svega - srećem divne ljude. Makedonija je u nekom smislu vrlo slična Bosni (i Hercegovini). 

Piše: Ahmed Burić, Radiosarajevo.ba

Naslage krvave povijesti i svakojakog devera nisu do kraja ubile želju ljudi za životom iako glavne (tranzicijske) bitke još nisu prošle. Ovdje je vlast posljednjih deset godina, uz sasvim solidan amin Zapada, držala nacional(ističk)a VMRO – DPMNE: radi se o klasičnoj familijarnoj oligarhiji (zvuči poznato, je l’ de?), koju predvodi premijer Nikola Gruevski, a koju, osim njega čine, njegovi prvi rođaci, braća Mijalkov: Saša, bivši šef obavještajne službe, danas optužen da je neovlašteno prisluškivao 20.000 građana Makedonije (valjda je procijenio da ih je toliko sigurnosno interesantnih), njegov brat Vladimir, bivši savjetnik carina. Njihov otac, Jordan Mijalkov, bio je prvi ministar za unutrašnje poslove Makedonije, i stradao je u saobraćajnoj nesreći 1991. Da sve bude kao u Kumu, tu je i pravi (vjenčani) kum Zoran Stavrevski, bivši ministar za finansije. Ne mogu si pomoći, iako me uredno plaćaju da budem pjesnik i prevodilac, odmah krenem novinarski razmišljati i čačkati tamo gdje “ne treba”. 

No, stvar polako, kao i sve pozitivno na Balkanu, kreće nabolje: vlast se ruši, premijer se obavezao da će do 15. januara sljedeće godine otići s vlasti, a 15. aprila slijede vanredni izbori. Vlastima je još ostalo da u pregovorima s međunarodnjacima što skuplje prodaju kožu, i da ne pokvare već završene talove – prodaju telekoma, izgradnju nerazumno skupih zgrada i onoga po čemu je Skoplje postalo temom svih svjetskih medija (koji su se, uglavnom, podsmijevali), a to je čuveni projekt Skopje – 2014. Prvo je neko shvatio da Makedoncima u novom dobu njihove samostalnosti treba i novi identitet, pa je smislio čudesan plan. Proglasiti današnje Makedonce potomcima Aleksandra, i njegovog oca Filipa. Valjalo je renovirati i noviju historiju i ustanak protiv grogiranih (i drogiranih) Osmanlija razglasiti za neviđeno dostignuće, pa, bezbeli, i njima napraviti spomenike. I sada, kad hodate Skopljem, kao da ste u nekakvom postdisneylandu, u kojem vas svako malo dočeka neko malo čudo – poput replike Trijumfalne kapije, statue konjanika, ili spomenika običnoj raji kakvi su čistač cipela (i mi imamo svoju verziju - rahmetli čika Mišu) ili štipski svadbari – trubači. Sve u svemu, pravi cirkus, na koji se nakon nekoliko dana – naviknete, pa vam na neki perverzan način, postane i simpatično. Jer volite ljude, pa onda i njihov grad. 

Bratsko-jedinstveno ludilo

Prije jedno dvije godine, onaj je što ovo piše, u duhu podsmijevanja Zapada, ismijavao taj projekt. I opet bi, jer stvarno nema nikakva smisla grabiti dio povijesti koju svijet već poznaje kao starogrčku, i od nje praviti nekakav svoj novi mit. I opet ću, jer materijala ima koliko hoćete: trenutno je u realizaciji obnova fasada centra Skoplja u kojem se intervencijama od gipsa, hoće ostaviti dojam zlatnog grada. Ta zagipsana inačica baroka djeluje stvarno groteskno. Skopje je 1961. preživjelo stravičan zemljotres i obnovljeno je uglavnom prema zamislima Kenza Tangea (1913. – 2005.). Genije s Dalekog Istoka, prema čijim idejama je nakon atomske bombe obnovljena Hirošima, gradio je tako da se ostaci zemljotresa saniraju, a da se ne naruši osnovna urbana koncepcija. Skoplje se u jugoslavenskom socijalizmu razvijalo, a onda je došla nova demokratija, da sagradi još starije i još ljepše, kako onomad reče nekadašnja perjanica najcrnjeg srpskog nacionalizma, guslar iz Trebinja, i kolega (deseterački) pjesnik – Božidar Vučurović. 

Naši narodi i narodnosti (misli se, dakako, na rahmetli Jugoslaviju) su na neki čudan način ostali povezani nakon što su se narodi raskantali. Ispada da je ideja bratstva i jedinstva zamijenjena neoantičkim ludilom, gdje su svi dosjetili da pripadaju najstarijim narodima, i da je samo njihovo porijeklo neupitno. Srbi su direktnim prijenosima ludaka poput Enrika Josifa i Milića od Mačve tvrdili da su najstariji narod, i da njihovi kor(ij)eni sežu u prošlost oko 7000 godina, a Slovenci kao da nisu htjeli ostati dužni. Za svoju kolijevku – koja ima biti i zibelka evropske civilizacije – našli u kraljevini Norik. Radi se o relativno malom prostoru koji su za sebe ogradili Kelti, ali ih je Rimsko carstvo poderalo petnaestak godina prije Krista. Što nije smetalu bivšem vodniku JNA i premijeru Janezu Janši da napiše roman o tome kako su Slovenci - zapravo Kelti. Pogotovo on s onom balkanskom glavom. 

Ludilo se tako prenosilo s naroda na narod, pa su Hrvati jedno vrijeme iz petnih žila htjeli da su - Iranci. Još uvijek na skrovitom mjestu u biblioteci čuvam kompendij, rezultat seminara Iransko podrijetlo Hrvata, u kojem se ozbiljni ljudi, naučnici bili nejadni, upiru da objasne ono što je rahmetli Franjo Tuđman nekad ozbiljno tvrdio, a to je da je šahovnica pronađena u grobu kralja Darija jedan kroz jedan dokaz da Hrvati nikakve veze nemaju s balkanskom žgadijom i da im je podrijetlo otamo drito kad se hoće prema Isfahanu. Pa malo desno.  

Nego, da se rastalimo

Nacionalizam, ma kakv on bio, od onog imperijalnog, do ovih naših provincijalnih, je, zapravo, misao o vlastitoj lažnoj veličini. I kao takav treba određeni provizorij, nekakvu materijalnu tapiju, koja opet rađa kulisu: da smo mi (nekad bili ) bolji od njih. Zato se nisam previše začudio ni kad su mi rekli da je među ideolozima neobaroknog Skoplja dosta arhitekata, niti da spomenici, od kojih su se glavni izlijevali u Firenci, nisu baš sasvim od bronze, nego da su uvaljeni i nešto jeftiniji materijali. Da se ekipa koja je naručila gradnju, još bolje “rastali”.

Zato se grade spomenici, tržni centri koji svoj broj kvadrata nikada neće opravdati svojom namjenom, zato su građeni i vjerski objekti, koji sve više postaju urbanističke rupe, i zato se na kraju i pravi potvrda postojanja vlasti. Jer, nešto što je lažno unutra – a takva je vlast i kod nas i u Makedoniji – ne može napolju biti istinito. Mentalna laž traži svoju fizičku potvrdu. Kozmetiku kojom se prikriva nepravedno vladanje i nerazumno trošenje. Uz jednu napomenu: “našoj” mafiji dobar dio objekata šire namjene, izgradili su drugi. Braća iz arapskih zemalja, valjda u zamjenu za ustupke kupovanja zemlje oko Sarajeva, koje ćemo iskihavati decenijama. Ovi ovdje su, što ih dakako ne amnestira, izgradili antički Disneyland isključivo parama koje su uzeli od svojih građana. Šta je veći, kriminal, ne zna se, ali da je oboje skaredno – u to nemojte sumnjati.    

I zato ne morate doći u Skoplje da biste vidjeli cirkus ili zagipsanu stvarnost: okrenete li se, ona je svuda oko vas.