Težak izbor pred spasiocima zarobljenih tajlandskih dečaka
Agencija navodi da spasitelji sada moraju da nađu način kako da ih izvuku kroz nekoliko kilometara opasno poplavljenih tunela, ili čak da pokušaju da ih iznesu.
"Jedna mogućnost je da oni ostanu u pećini Tham Luang sve dok se poplave ne povuku, na kraju kišne sezone za oko četiri meseca.“
Kako spasiti dječake?
Britanski The Guardian piše da se tajlandske vlasti spremaju za pokretanje spasilačke misije, a u igri su dve opcije: ispumpavanje vode iz pećine, što je manje riskantno, i ronjenje uz pomoć ronilačke opreme i spasilaca.
U međuvremenu, djeca dobijaju obuku o tome kako da dišu kroz maske za ronjenje, piše Radio Slobodna Europa (RSE).
"Svaka evakuacija pomoću ronilačkog aparata opterećena je opasnostima i složenošću, jer će grupa morati da prođe kroz uske, poplavljene prolaze,“ piše Guardian u tekstu i dodaje da je malo vjerovatno da će dječaci nositi boce s kiseonikom od 12 litara, pa će kiseonik najvjerovatnije biti osiguran uz pomoć mornarice.
"Odnosi između dječaka i ronioca mogli bi biti od presudnog značaja u održavanju mira kod dječaka tokom onoga što će biti naporan poduhvat.“
Guardian je objavio i snimak unutrašnjosti pećine ina kojoj se vidi da se dječaci nalaze na uzvišenju koje je okruženo vodom, a koje se nalazi na dva kilometra od glavnog ulaza i do jednog kilometra ispod površine.
Izlaz rutom spasilaca
CNN u tekstu navodi da su iskusni ronioci devet dana planirali kako da prođu kroz tijesne, poplavljene kanale i dođu do tima.
"Kretanje ovako teškim terenom, u kome je mrkli mrak, i koji može da dovede i do borbe protiv brzih, blatnjavih voda u nekim područjima, je veoma teško,“ piše CNN.
"Ronjenje kroz pećinu je nevjerovatno opasno i za ljude koji su vrlo iskusni i to rade. A sada imate djecu koja nemaju iskustva ili imaju vrlo malo iskustva u ronjenju i stavljate ih u potpuno mračnu situaciju, gdje moraju da se oslone na regulator i boce s kiseonikom da uz pomoć njih dišu,“ rekao je za CNN ekspert Anmar Mirza, stručnjak za spasavanje.
Mirza, član američke Nacionalne speleološke komisije za spasavanje, umjesto toga kao najsigurniju opciju predlaže da se nastavi sa snabdjevanjem dečaka dok se nivo vode ne smanji ili se ne pronađe novi ulaz.
Tim Tailor, iskusan istraživač okeana i stručnjak za podvodnu robotiku, kaže da postoji nada uprkos opasnim uvjetima.
"Ne morate da plivate da bi ronili. Oprema radi za vas - jednostavno morate biti ležerni ... da biste prevazišli taj strah i učili. To je ono što će biti teško naučiti," rekao je Tailor.
Sasvim normalan dan
The Washington Post donosi svedočenje dečaka Songpola Kantavonga, koji igra u istom fudbalskom timu sa zarobljenim dečacima.
"Moja majka je došla i odvela me odmah nakon treninga," rekao je Songpola poznat po nadimku Pone. "Naježim se od same pomisli da sam mogao otići sa njima."
Ispred pećine Pone opisuje sudbonosni dan, koji je započeo kao i svaki drugi --fudbalskim treningom.
"Izvukao je telefon kako bi pokazao poslednju poruku od svog 14-godišnjeg kolege Ekata Vongsukčana, koji je sada u pećini,“ objašnjava u tekstu WP.
Nebo je bilo skoro bez oblaka, rekao je Pone, ali sat kasnije počele su padavine - što je dovelo do poplava koje su zarobile dečake duboko u pećinskom sistemu, pa je roniocima trebalo pet sati da se probijaju kroz uske prolaze kako bi došli do njih.
"Prije te kiše nije bilo ničega. Bio je to samo normalan dan," rekao je Pone, koji se raduje danima kada će njegovi prijatelji biti slobodni i kada ih može ažurirati sa rezultatima Svjetskog prvenstva.
Borba sa stresom
U pozlaćenom hramu na planinskom sjeveru Tajlanda, Ekapol Čanthavong, trener koji je zarobljen s dječacima u pećini, iskusio je vještinu koja će mu služiti dobro dok sjedi zarobljen pod zemljom u tamnoj pećini -- meditaciju, navodi Associated Press.
Agencija objašnjava da je on proveo deceniju kao budistički monah, kao i da sada s vremena na vreme ostaje u hramu i svakodnevno meditira s monasima.
AP dodaje da su momci i njihov trener poznati kao grupa koja ide na avanture, uključujući plivanje u vodopadima, biciklizam kroz planine, rafting i istraživanje pećina.
Omar Reigadas, koji je 2010. godine proveo 69 dana zarobljen pod zemljom u Čileu sa 32 druga rudara, rekao je da su vjera i molitva, kao i humor, bili veoma važni rudarima u trenucima kada su sumnjali da će izaći.
"Ne bi trebalo da se stide da se plaše," rekao je on. "Zato što smo i mi bili uplašeni. Naše suze su takođe tekle. Čak i kao odrasli muškarci, plakali smo."
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.