Tajland: 12 dječaka ostat će četiri mjeseca u pećini?

S njima se trenutno nalazi sedam ronilaca, uključujući doktora i medicinsku sestru. Iako je potraga završena uspješno, pred spasiocima je veliki problem, jer dječaci ne mogu izaći iz pećina još barem četiri mjeseca, jer je u ovom periodu sezona kiša, pa bi bilo preopasno da pokušavaju. Sezona kiša se završava tek u oktobru, a spasioci će dječacima dostaviti hranu za naredna četiri mjeseca.

Dječaci koji su pronađeni navodno su ušli u pećinu da bi se potpisali na zidove, što predstavlja proces inicijacije, istaknuo je jedan od spasilaca.

Moguće je da dječaci budu ranije spašeni, navodi CNN i dodaj da ako nivo vode naraste do mjere da se ne može više boraviti unutra.

„To je jedna velika spužva, pa ako voda porast bilo gdje, to se odrazi na cijelu pećinu, tako da ih možda i puno ranije mognemo spasiti“, kazao je Tim Taylor, stručnjak za okeane i podvodnu robotiku.

Spasioci koji su sa dječacima u pećini dostavili su opremu za ronjenje i pokušavaju da ih nauče roniti.

„Ne moraš znati plivati da bi ronio. Oprema to radi za tebe. Samo se moraš opustiti i prevladati strah. To će ih biti teško naučiti, ali nije nemoguće. To se neće dogoditi za jedan dan. Vjerujem da će ih neko vrijeme trenirati“, kaže Taylor za CNN.

Osim ronjenja do izlaza i čekanja da se voda povuče, gleda se još nekoliko opcija. Govorilo se opciji da bi se do dječaka moglo doći tako da se probuši kamen, ta opcija je rizična jer je teško ustanoviti gdje se dječaci tačno nalaze, a pritom morali bi bušiti i nekoliko stotina metara kamena.

Jesu li dječaci sigurni?

Dječaci i njihov trener imaju samo lakše povrede, neki imaju i osip na koži. Kamolroj Ekwattanakij, glasnogovornik Thay Navy Sealsa, za CNN je kazao kako su im ronioci odnijeli hranu, svinjetinu, rižu i mlijeko.

Oni su trenutno zarobljeni dva kilometra u unutrašnjosti pećine, od 800 do hiljadu metara ispod površine. Jedan od većih problema je stalni porast nivoa vode. Oni se trenutno nalaze na maloj, vodom okruženoj uzvisini. Cijelo vrijeme bili su u mrklom mraku. Spasioci su im donijeli i reflektore.

U Tajlandu je upravo počela sezona monsuna i donosi snažne padavine. Spasioci velikim pumpama pokušavaju izbaciti što više vode iz pećine, ali vremenska prognoza im nije naklonjena.

Kako su uopće preživjeli?

Imaju hranu koju su im donijeli spasioci, a hrane će imati i ubuduće, koliko god spašavanje bude trajalo. No potraga za njima trajala je devet dana, a oni od tada nisu jeli. Sura Jeetwatee, ljekar koji je dio spasilačke operacije, rekao je da dječaci mogu hodati, a da su preživjeli tako što su pili vodu iz stalaktita.   

Dječaci su preživjeli zahvaljujući vodi, ali to je jako oslabilo njihov organizam, što je jedan od razloga zašto spasioci ne žele riskirati spašavanje koje bi uključivalo dugačak zaron. Neki od dječaka, uz to, ne znaju ni plivati.

Zašto dječaci ne izađu istim putem kojim su spasioci došli?

Logično pitanje. No odgovor je jednostavan. Nisu u stanju. Naime, spasioci su došli uskim, mračnim i poplavljenim kanalima. Riječ je o teškom terenu, a koji uključuje borbu s bujicama vode. Također, ima jako puno blata, što još otežava putovanje. Ta opcija uključivala bi i dugačak zaron za koji dječaci nisu spremni. Riječ je o zaronu koji predstavlja izazov i za najiskusnije ronioce, a to izgladnjeli dječaci svakako nisu. Uz to, kako je spomenuto, ne znaju svi ni plivati.

Anmar Mirza za CNN smatra da je zasad najsigurnije ne raditi ništa, nego samo dječacima dostavljati hranu i čekati da se voda povuče ili da se otkrije neki novi put do njih.

Što je s nedostatkom svjetla i njihovim zdravljem?

Nedostatak dnevnog svjetla veliki je problem za zarobljene dječake. Njihov organizam navikava se na mrkli mrak koji su tek prije dva dana razbila svjetla reflektora koje su donijeli spasioci.

Manjak svjetla loš je za organizam i cirkulaciju. Potpuno će im poremetiti san, ali i raspoloženje. To je posebno problematično kad je više ljudi zarobljeno na jako malom prostoru.

Profesor Russell Foster s Oxforda u razgovoru za BBC je kazao kako vjeruje da će im spasioci instalirati svjetlo koje bi trebalo imitirati ciklus dana i noći, kao što se radilo u slučaju rudara u Čileu koji su 2010. godine bili zarobljeni više mjeseci.

Također, očekuje se da će posljedice ove traume ostati cijeli niz godina. Neke od posljedica mogle bi biti depresija, anksioznost i PTSP.