Srećko Horvat: Postaje li London novi Kairo?

Piše: Srećko Horvat (tportal.hr)

Promet Oxford Streetom je potpuno blokiran, umjesto crnih ‘hackneyja’ i prepoznatljivih crvenih ‘double-deckera’, sredinom najpoznatije londonske ulice za šoping slijevaju se mase ljudi, od mladih i starih, preko pankera i šminkera, sve do maskiranih anarhista s bakljama u rukama. Svima njima zajedničke su parole i transparenti usmjereni protiv najavljenih vladinih rezova u javnom sektoru i nove porezne politike. Umjesto da kroz njega cirkuliraju mušterije, Top Shop, jedan od najvećih u ovom dijelu Europe, okružen je živim zidom naoružanih policajaca. Čitav je izgađan bojom, kao i mnogi drugi izlozi svjetskih brendova. Stradalo je i nekoliko banaka, na mnogima su bankomati potpuno prekriveni bojom, a nekima su razbijeni i prozori. Ni Starbucks se nije izvukao. Ni hotel Ritz, a naravno ni McDonald's ni Nike. Čitav grad prekriven je grafitima protiv torijevaca, korporacija i banaka. Svuda se čuju zvukovi sirena i helikoptera. Nekoliko njih kruži i smjenjuje se svako malo nad kritičnim točkama prosvjeda. Policija je potpuno okružila Piccadilly Circus, onemogućujući prilaz. U jednome trenu iz daljine se nazire žestoki drum'n'bass i već za nekoliko minuta gomila od par stotina ljudi predvođena sound-systemom na kolicima juriša prema policijskoj barikadi. Nekolicina prosvjednika, netom prije, upala je u luksuznu robnu kuću Fortnum & Mason. Netko je ulicu dalje zapalio vatru i širi se gusti dim. U Londonu je danas vladalo izvanredno stanje, a opisane scene kao da su ispale iz postapokaliptičnog filma '28 dana poslije'.

Povratak 'Čikaške škole'

‘Hoće li Trafalgar Square postati novi Tahrir?’, to je pitanje koje su ovih dana postavljali svi koje sam sreo u Londonu. Trafalgar, premda se na njemu postavljaju šatori i okuplja sve veći broj prosvjednika, nije postao poprište rušenja vlade kao što je to bio trg Tahrir u Egiptu, ali još od velikih antiratnih prosvjeda 2003. London nije doživio ovako masovne demonstracije. Veliki ‘Marš za alternativu’ privukao je, prema procjenama, preko 250.000 ljudi (neke se brojke kreću čak do pola milijuna, ali kao i u slučaju procjena hrvatskih prosvjeda ovisi o tome daju li ih policija, mediji ili sami prosvjednici). I premda se po svim najavama kulminacija trebala odigrati u Hyde Parku, gdje je pripremljena i velika pozornica s nekoliko ogromnih video-ekrana, različiti oblici prosvjeda još su se od podneva počeli širiti svim porama grada. Većina je, unatoč gore opisanim prizorima, uglavnom bila mirna i bez ekscesa. Nije ni čudo, jer je sindikat TUC (Trade Union Congress), koji je ovo organizirao zajedno sa studentima i brojnim aktivističkim skupinama, danima unaprijed davao upute i savjete, vizualizacije rute i mape. Sam naziv ‘Veliki marš za alternativu’ nije samo jednoznačna reakcija na izjavu Davida Camerona koji je redukciju deficita još krajem prošle godine pravdao riječima ‘Rezovi neće biti laki, ali ne postoji alternativa’, već i na poznati TINA-slogan (‘There is no alternative’) koji je 80-ih godina prošlog stoljeća, pravdajući neoliberalni okret, izmislila Margaret Thatcher.

Mladi filozof i autor nekoliko važnih knjiga Peter Hallward, koji je u svibnju prošle godine, upravo uslijed novog trenda thatcherizma i deetatizacije, izgubio posao na Sveučilištu Middlesex, reći će da su ‘u Ujedinjenom Kraljevstvu trenutni Vladini planovi za obrazovni sustav i javne servise daleko agresivniji od ičega što je svojevremeno mogla predložiti Margaret Thatcher’. Financijska kriza poslužila je kao briljantan povod za još jednu ‘doktrinu šoka’. U Hyde Parku, sasvim slučajno, susrećem i Marlyn Glen, članicu škotskog parlamenta i tamošnje Laburističke partije, koja je samo zbog ovog prosvjeda došla ravno iz Škotske zajedno sa svojom kćerkom. One će reći da čitava ova reforma ne seže samo natrag do Thatcherice, već zapravo do ‘Čikaške škole’ i Miltona Friedmana. Nemojmo zaboraviti da je guru neoliberalizma svoj eksperiment započeo 70-ih u Čileu kada je diktatora Pinocheta savjetovao da krene u smjeru u kojem ide Velika Britanija danas, a to je rezanje javne potrošnje i potpomaganje korporativnog sektora. Rezultati su bili katastrofalni: 1974. inflacija je skočila na 375 posto, a samo godinu dana kasnije Čile je pogodila nezaposlenost od 30 posto. Do početka 80-ih Čile je imao jedan od najvećih postotaka nejednakosti u svijetu. Ukratko, bogati su postali bogatiji, a siromašni siromašniji. Slično se događa u Velikoj Britaniji, gdje se nagomilani dug kroz iduće četiri godine nastoji otplatiti upravo na leđima najranjivijeg dijela društva. Marlyn Glen, koja za mobilizaciju ovako velikog broja ljudi hvali sindikate i studente, reći će da se kao ‘glavni način izvlačenja Velike Britanije iz duga želi nametnuti smanjenje javne potrošnje, što zapravo znači da će se mnogim ljudima smanjiti plaće, dok će još veći broj potpuno ostati bez posla’.

Žižek: 'Možda nije moguće, ali je nužno'

Tome svjedoči i Tim Hoyward, koji je također došao u Hyde Park i u rukama nosi transparent protiv privatizacije pošte. On već 30 godina radi u pošti i tvrdi da vladinim reformama neće biti ugrožen samo njegov posao, već i smisao javnih servisa kao takvih. ‘Liberalizacija tržišta poštanskih usluga u Velikoj Britaniji postepeno dovodi do uništenja naše struke. Još je prije dvije godine vlada najavila prodaju 30 posto kompanije kako bi poštu učinila konkurentnom, što prevedeno znači da će pismima i poštarima vladati korporacije. Svaki puta kada najavljuju 'modernizaciju' i 'konkurentnost', oni zapravo rade na ukidanju posljednjih utočišta javnih servisa’, kaže on. I na mnogim drugim područjima situacija je slična. Studenti, koji su prošle godine zapravo pripremili teren za aktivaciju sindikata i ovako velik odaziv ‘obične’ populacije, bore se protiv povećanja školarina. Učitelji i roditelji bore se za svoja prava. Svi se oni slažu u dvije stvari. Prvo, nitko vladi nije dao odobrenje za ovakvu odluku te se ponovno pokazuje ‘demokratski deficit’ i nedostatak reprezentativne demokracije koja se svodi na to da građani svake četiri godine bacaju listić u kutiju, dok se o presudnim i pravim ekonomskim pitanjima ne glasa. I drugo, kriza bi se iznova trebala prelomiti preko siromašnih. Ako ovaj vladin program prođe, gotovo pola milijuna radnika iz javnog sektora moglo bi se naći na ulici, a privatni sektor ne pruža prikladnu alternativu za zaposlenje. I to nije sve, pod krinkom ‘nema alternative’ zapravo se krije želja torijevaca da pitanje deficita razriješe kroz ukidanje socijalne države (welfare state) – trend koji je, uostalom, na djelu diljem Europe, pa i u Hrvatskoj.

Slavoj Žižek, koji je ovih dana u Londonu održao niz predavanja na Sveučilištu Birkbeck i s kojim sam imao prilike razgovarati samo nekoliko sati prije prosvjeda, na pitanje budi li se u Europi novi pokret po uzoru na zbivanja u Magrebu, parafrazirat će jedan stari šezdesetosmaški slogan i reći: ‘Možda nije moguće, ali je nužno. To je jedina stvar koja može dati neku nadu Europi.’ Pokušaj smanjenja javne potrošnje i ukidanja socijalne države nije više ograničen samo na Veliku Britaniju, on na mala ili velika vrata ulazi i u druge države, pa čak i one koje još nisu formalno članice Europske unije ili, kao Hrvatska, stoje pred njenim vratima. ‘Europa je očito u krizi’, reći će Žižek, ‘ali ne u smislu da ne može realizirati vlastiti projekt, nego da nije jasno niti koji je to više projekt. S jedne strane imate konzervativce, kao ove u Velikoj Britaniji, a koji su po meni najveća prijetnja Europi. S druge strane imate tehnokrate, koji smatraju da se Europa mora ujediniti ekonomski kako bi postala kompetitivna. Ono što mi se sviđa s ovim prosvjedima jest da moram revidirati svoj stav po kojem su to bile jedine dvije alternative. Sada se rađa nešto novo. Borba za ideju solidarnosti i socijalne jednakosti.’

 

Što je prava postapokalipsa?

I tu se vraćamo na početak. Trafalgar Square možda neće postati novi Tahrir, kao što London možda neće postati novi Kairo, ali ono što povezuje ta dva naizgled daleko udaljena kuta svijeta upravo je borba za veću socijalnu jednakost, a istovremeno borba protiv korumpirane političke elite koja je u Magrebu naočigled sviju izrabljivala vlastiti narod, a koja u Velikoj Britaniji to isto radi u bijelim rukavicama, tumačeći ključna pitanja poput deficita tek kao usputno ‘tehničko pitanje’ koje se mora riješiti jer ‘nema alternative’. I premda su pojedini slučajevi nasilja i atmosfera napetosti možda i bacili sjenu na mirne prosvjede, oni su udarili upravo u te kritične točke povratka ‘Čikaške škole’. Kada sam, pred sam završetak formalnog prosvjeda, stigao u Hyde Park, gdje su se još izmjenjivale govorancije sindikata i političara, već spomenuta Marlyn Glen dala mi je letak koji umjesto ‘Marša za alternativu’ poziva na ‘Okupaciju za alternativu’. Umjesto okupljanja u Hyde Parku i festivalizacije prosvjeda (ako ste bili na jednom od velikih muzičkih festivala u našoj regiji, vjerojatno su vam poznate ključne sastavnice takvih ‘evenata’: od priručnih toaleta do šankova i redara), taj je letak pozivao na okupljanje na Oxford Streetu i Oxford Circusu kako bi se okupirala neka od ‘tajnih lokacija’: ‘Umjesto slušanja govorancija, dođite na Oxford Street i uključite se u akciju protiv korporacija koje ne plaćaju poreze i banaka direktno. Danas marširamo za alternativu, ali moramo otići korak dalje od toga. Zaustavite izbjegavatelje poreza. Neka banke plate za krizu koju su uzrokovale.’ Osim te poruke, na letku su jasno označene lokacije glavnih ‘sumnjivaca’, od Top Shopa do banaka. Kada pred sobom imamo njihove porezne olakšice i spasonosne mjere kojima vlade nastoje revitalizirati bankarski sektor, onda nisu ulice Londona te koje – uz nekoliko razbijenih banaka i izloga – izgledaju postapokaliptično, već scenarij po kojem ‘nema alternative’ nego da se ponovno spase oni najbogatiji na račun siromašnih i da se potpuno ukinu posljednji ostaci solidarnosti i socijalne države.