Ozračje rata i na glavnom kolodvoru u Berlinu

Preko dva miliona ljudi je pobjeglo iz Ukrajine. Većina ostaje u susjednim zemljama, ali mnogi dospiju na glavni kolodvor u Berlinu. Dolaze stalno, ali i spremnost na pomoć je golema, piše DW.

Jedan je sat po podne i bijeli šator preko puta glavnog kolodvora u Berlinu je već pun. Vlada žagor, na dugim klupama sjedi mnoštvo ljudi, jedan ugao šatora je pretvoren u igralište za nekoliko mališana. Neki imaju prtljagu, neki samo vrećicu i ono što nose na sebi.

Žana N. sjedi na jednoj od klupa. Četerdesetak joj je godina, napustila je Ukrajinu prije tri dana i upravo je stigla u Njemačku.

Trending

U Sudu BiH ročište još traje: ‘Osnivali kompanije, udruženja, finansirali političke kampanje'

Golema tragedija

"To je sve golema tragedija za našu zemlju. To je bio šok. Mnogi civili će poginuti. Tek sad polako shvaćam da je rat. I da ne znamo koliko će trajati."

Izgleda umorno, podočnjaci svjedoče o užasu kroz koji je prošla od kako su Putinovi vojnici napali njenu domovinu. Ona i njena kćerka su najprije iz Kijeva pobjegli u Lavov na zapadu zemlje, od tamo su prešle u Poljsku i sad su stigle u Berlin. Njena majka, njen bivši muž, brat i druga rodbina su još u Ukrajini. Sad se jedino još može nadati da će ostati živi. I da će se naći s drugom rodbinom koja je također pobjegla. "I moja sestra je pobjegla, ali ona nije u Njemačkoj. Pokušat ćemo se naći i nekako zajedno izdržati."

Hiljadama Ukrajinaca je slično kao i Žani. Svaki dan dolazi oko 15.000 Ukrajinaca samo u Berlin jer je to prva stanica za sve koji su pobjegli preko Poljske. Dolaze željeznicom, ili na autobusni kolodvor na zapadu grada. Gradonačelnica Berlina, Franziska Giffey, se žali da je grad već na granici svojih kapaciteta: u međuvremenu se izbjeglice smještaju i u hale velesajma.

Zato političarka socijaldemokrata traži organiziranu raspodjelu izbjeglica po ostalim saveznim pokrajinama, a u pomoć je pozvala i njemačku vojsku. No isto tako se može vidjeti da su građani Njemačke spremni pomoći: "Srce je tu, spremnost pomoći je tu, solidarnost je tu", izjavio je i kancelar Scholz na brojne akcije pomoći izbjeglicama.

Jedni odlaze u rat, drugi u izbjeglištvo

To se vidi i u provizornom prihvatnom centru berlinskog kolodvora: sve vrvi od dragovoljnih pomagača, lako ih se može prepoznati po narančastim prslucima. Izbjeglicama daju najnužnije: odjeću, hranu i informacije. Jedna od njih je i Erika, dvadesetak joj je godina i od prvog dana rata je svaki dan na kolodvoru i po pet sati. Ruskog je porijekla i prije godinu dana je došla u Berlin, a sad pomaže bjeguncima: "Mnogi su jednostavno samo užasno umorni kad dođu. Drugi su potpuno zbunjeni i najprije trebaju nekoga tko će im reći što treba činiti. Čak i ako mi ne znamo sve odgovore, pokušavamo ih uputiti što bolje možemo."

U prvim danima rata su na kolodvoru bili samo dragovoljni pomagači, u međuvremenu su tu i humanitarne organizacije kao što je kršćanska Gradska misija Berlina koja je i podigla ovaj šator. Glasnogovornica te organizacije, Barbara Breuer je ponosna na Berlinčane.

"Doživljavamo golemu solidarnost tu na kolodvoru. Mnogi ljudi si uzimaju slobodne dane i jednostavno dolaze da pomognu svim silama", kaže nam Breuer.

Dapače, ona mora upozoravati građane da ne pretjeruju: "Moraju paziti da ne `izgore`. Mnogi ljudi dolaze ovdje svakog dana od početka rata, rade i po 18, 20 sati na dan, a uvečer se slome i samo plaču ako ih se nešto pita." Jer nevolja tih nesretnika nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Ozračje rata je već tako došlo i u Berlin.

U šatoru srećemo i Ruslana S. Osvježuje se voćnim sokom, ali ne zna ništa kako će sad ići dalje. "U Ukrajini smo još samo živjeli u strahu", kaže nam Ruslan koji dolazi iz Dnjepropetrovska.

"Rusi uništavaju naše gradove. Manje se brinem za sebe, ali se brinem za moju porodicu. Svi zajedno su preko Slovačke sad došli u Njemačku. U Slovačkoj su prespavali u nekoj crkvi, a onda krenuli dalje. Tek sad se može malo odmoriti. U Ukrajinu više ne mogu nazad. Već sad je tamo uništeno mnogo od infrastrukture. A ne znamo niti što će doći. Ne, tamo moja porodica ne može biti sigurna", ponavlja Ruslan.

"Zašto ne puštaju muškarce?"

Upada u oči kako je Ruslan tek jedan od rijetkih muškaraca u šatoru. Proglašena je mobilizacija i muškarcima od 18 do 60 godina nije dozvoljeno napustiti zemlju. Ruslanov rođak Vlad je došao iz Amerike i to ne može razumjeti: došao je u Europu samo da bi pomogao rodbini i sad čuje da su obitelji tu, ali da su muškarci u Ukrajini. "Djeci nedostaju njihovi očevi, to je užasno. Kako će izaći na kraj bez njih? Nitko ne zna, što će biti", žali nam se Vlad.

To ne zna nitko, ni u tom šatoru, ni u Berlinu, ali nitko tu nije kriv zbog toga. U međuvremenu su pred šator došli autobusi, a Ruslan i Vlad gledaju kako sve više ljudi sakuplja svoje stvari i izlaze iz šatora. Autobusi će te ljude odvesti u prihvatne centre koje je organizirala vlada, a od tamo će biti raspoređeni po drugim dijelovima Njemačke. Ali još dok izlaze iz šatora, na peron stiže novi vlak iz Poljske.

Ubrzo će tu opet biti sve puno, piše DW.