Opasan koktel ekonomske krize i političke nesigurnosti

Posljednja godina ove decenije može biti zapamćena i kao jedna od razočaravajućih u međunarodni liberalni poredak. Vizija svijeta u kome vladaju pravila – oličena u idealizmu SAD-a poduprtom snagom ili naklonošću Evropske unije, Kantovom konceptu pravednog i univerzalnog zakona koga se pridržavaju sve države – u defanzivi je. Briselski dopisnik Radija Slobodna Evropa Ahto Lobjakas ocjenjuje da je najveći gubitnik u protekloj deceniji međunarodna zajednica i ideal liberalnog internacionalizma.

Na kraju decenije, neizvjesnost se u potpunosti vratila

Ekonomska kriza i politička nesigurnost čine veoma opasan koktel. Britanski historičar Tony Judt je u nedavnom predavanju na Univerzitetu New York podsjetio na stav Johna Keynesa koji je analizirao „korozivan efekt“ kombinovane političke i ekonomske neizvjesnosti tokom 1930-ih na tadašnji liberalni svjetski poredak. Takve snage, upozorava Judt, opet mogu da ugroze slobodu.

Može se osnovano tvrditi da je talas optimizma koji je pratio kraj Hladnog rata, sada presušio. Pravedan i univerzalan globalni poredak nije uspeo da zamijeni prethodnu podjelu sveta na dva bloka. Jedan od problema je nedostatak liderstva i mehanizama za ostvarivanje proklamovanih ideala. Glavni pretendenti za tu ulogu – SAD i EU – nisu uspeli da realizuju obećano. Ideje koje promovišu gube tlo pod nogama i sve više su osporavane od rivala – od Rusije preko Kine do Irana.

SAD se suočavaju sa starim problemom kao i svi prethodni pokušaji imperija. Naime, emancipacija sa strane, ma koliko da je blagonaklona, rađa ozlojeđenost i nezadovoljstvo, bilo da je riječ o Evropi, Iraku ili Afganistanu.

Na prvi pogled, strategija Evropske unije dobrovoljne transformacije – više obećava. Nakon usvajanja Lisabonskog sporazuma, kojim je ustanovljena funkcija predsjednika i šefa diplomatije 27-orke, njena vanjska politika može biti djelotvornija i efikasnija isto kao i ekonomija i zajedničko tržište.

Težnje Brisela za većim uticajem

Odlazeći komesar EU za vanjske poslove Benita Ferrero-Waldner kaže za Radio Slobodna Evropa da blok ima veliku priliku.

„Moramo da iskoristimo šansu, jer sam ubijeđena da ako Evropa želi da istraje i sarađuje blisko sa ostalim velikim akterima, mora da bude mnogo snažnija, odnosno da izgleda mnogo snažnija“.

Carl Bildt, ministar vanjskih poslova Švedske, koja trenutno predsjedava Evropskom Unijom, nedavno je izjavio da postoji „zahtjev za snažnijim glasom EU“ u svetu, prije svega među silama u usponu u Aziji, Africi i Latinskoj Americi.

Javier Solana, koji, poslije 10 godina, odlazi sa mjesta komesara za vanjsku politiku, ističe da je „EU embrion, model kako države mogu da dijele suverenitet u svijetu u kome se suverenitet mora dijeliti... u svijetu koji će biti sačinjen od blokova“.

Međutim, Evropska unija je sputana kada je riječ o instrumentima za praktičnu primjenu proklamovanih ciljeva. Antonio Missiroli, direktor briselskog Centra za evropsku politiku, kaže da Evropska unija ima potencijal da dobije veću ulogu na globalnoj sceni, ali neće u tome uspeti osim ako se države članice ne odreknu individualnih interesa i ujedine snage.

„Rekao bih da postoji potencijal da se to ostvari, ali ne i garancije. To u mnogome zavisi da li će u narednim mjesecima biti postignuti dogovori, odnosno od spremnosti članica da sarađuju ka ostvarenju tog cilja“.

Čini se da evropskim liderima sve više nedostaje hrabrost da slede svoja uvjerenja. Evropska unija sve više prihvata „multilateralizam“, odnosno egzistenciju različitih blokova čije se vrijednosti ne podudaraju. Države članice su također sve više sklone da daju prednost nacionalnim interesima u odnosu na globalni idealizam.

Što je najvažnije, EU je možda vična „tihoj diplomatiji“ koju favorizuje novi ministar inostranih poslova Catherine Ashton, ali nema „veliki štap“ kojim bi poduprla svoje riječi. Za to joj je potreban NATO i na kraju SAD.

Međutim, izvjesnost iz vremena Hladnog rata više ne postoji. SAD, također, sve više slijede interese umjesto ideala i biraju saveznike prema principu korisnosti, a ne uvjerenjima.

Političari u EU su itekako svjesni te činjenice. Generalni sekretar NATO Anders Fogh Rasmussen je upozorio da „ako Evropa nije u stanju da se u vojničkom smislu angažuje u Afganistanu rame uz rame sa SAD-om – a imajući u vidu da sadašnja administracija u Washingtonu prihvata multilateralizam za šta se i mi zalažemo – onda se suočavamo sa velikim rizikom“.

Jugoslavija, Irak i Afganistan prekretnica

Daniel Korski, analitičar iz Evropskog vijeća za vanjske odnose sa sjedištem u Londonu, kaže da sudbina misije u Afganistanu neće odrediti sudbinu NATO u cjelini – ali može na kraju uticati na promjenu pozicije Alijanse na katastrofalan način.

„Suština je da će NATO nastaviti da djeluje, ali taj kohezivni element - to uvjerenje da je on u operativnom smislu efikasna organizacija, drugačija od EU, ili UN, različita u odnosu na bilo koji drugi savez – biće nagrižen“.

Biće dovedene u pitanje i ostale uloge koje NATO ima, kao što je forum za političku diskusiju, zatim garant sigurnosti, a da se ne spominje član 5 iz osnivačkog akta – „ukoliko ga Rusi isprovociraju“.

Najneposredniji ulog je kredibilitet Evropske unije, odnosno njena sposobnost da vodi vanjsku politiku kao i dugoročno brine o sopstvenoj sigurnosti. Međutim, postoji još veći rizik. Na kraju, jedino SAD mogu da podupru bilo koju državu ili organizaciju koja sledi zapadne vrijednosti. Ali, izolacionističke i razočarane SAD mogu da doprinesu daljoj neizvjesnosti i nepredvidivosti u svetu.

Postoji realan rizik od razočarenja u SAD. Ukoliko se američke snage zaglave u Afganistanu, Rasmussen se pribojava da bi javnost u SAD mogla da naglo okrene leđa međunarodnoj zajednici i dužnosti da interveniše u udaljenim konfliktima.

Postoji svega nekoliko ohrabrujućih znakova. Hana Arendt je isticala da je svaki pokušaj emancipacije od strane osvajača, rađao ozlojeđenost i otuđenje.

Korski naglašava da se SAD sve više suočavaju sa narativom disidentstva među islamskim svetom. Stoga se EU, koja se najkonzistentnije zalaže za svjetski poredak zasnovanom na pravilima, prekasno pojavila na sceni. Zbog toga se bliže kraju dani, koje britanski politički filozof John Gray naziva „liberalni intervencionizam“. Ako ne u potpunosti, Jugoslavija, Irak i Afganistan nisu formula koju treba primjenjivati i drugdje, već prekretnica za eksperimente za koje se sada traži izlazna strategija.

Pozicija EU prema najbližim susjedima je sve više pragmatična a sve manje ideološka. Michael Emerson, direktor briselskog Centra za studije evropske politike, smatra da je neuspjeh 27-orke u susjedstvu, povezan sa neuspjehom da predvodi dajući sopstveni primjer.

„To je povezano sa suštinskim pitanjem da li je Evropska Unija spremna da ponudi makar i dugoročnu perspektivu članstva ovim zemljama – o čemu još ne postoji saglasnost. Pola članica je spremno da to učini, dok druga ne. To automatski suštinski ograničava Evropsku politiku susjedstva“.

Carl Bildt je u nedavnom govoru iznio poražavajuću ocjenu da su sve nove, istočne članice EU sada „krhkije“ nego prije 5 godina.

Osim ovih neizvjesnosti, postoje i druge. Ujedinjene nacije su se manje više svele na međunarodnu pričaonicu, nemoćne da obezbijede efikasno liderstvo u cilju rješavanja bilo koje krize, bilo da je riječ o Iranu, Bliskom istoku, ili čak u nastojanjima da se spriječe klimatske promjene koje su maltene postale egzistencijalna prijetnja za mnoge članice svjetske organizacije. Zaista, UN nikada nisu uspele da okupe svih pet stalnih članica Vijeća sigurnosti oko ključnih pitanja. U stvari aura idealizma pratila je svjetsku organizaciju još od osnivanja, a koja se pokazala iluzornom.

Isto se odnosi i na manje, regionalne organizacije. OEBS, kome će u 2010 predsjedavati Kazahstan, odbačen je od strane Rusije kao forum u kome se razmatraju sigurnosna pitanja. Prijedlog Dmitrija Medvedeva za novu evropsku sigurnosnu arhitekturu je uperen protiv NATO-a i insistira na čvršćem konceptu sigurnosti, zanemarujući ostala pitanja iz domena djelovanja OEBS-a kao što su ljudska prava i ekonomski razvoj.

Vijeće Evrope, koje je zaduženo za promociju demokratije i prava na starom kontinentu, prepušteno je na milost i nemilost članica i ne raspolaže instrumentima za sprovođenje politike. Evropski sud za ljudska prava nema nadležnost da procesira slučajeve kao što je državna represija u Rusiji i drugdje na prostoru bivšeg Sovjetskog saveza.

Dragan Štavljanin, slobodnaevropa.org/radiosarajevo.ba