Mučenik ili terorista: Ko je zapravo bio moćni general Sulejmani

Rijetko je čija smrt potresla ionako zapaljivi i ratom poharani Bliski istok kao američki atentat na iranskog generala Kasema Sulejmanija.

On se može mjeriti sa smaknućem iračkog diktatora Sadama Huseina 2006. ili vođe ISIS-a Abu Bakr al-Bagdadija prošle godine, ali njegova smrt mogla bi imati još ozbiljnije posljedice - i na regiju i na svijet u cjelini.

Sulejmani je svoju vojnu karijeru počeo u brutalnom Iransko-iračkom ratu, u kojem su stotine hiljada iranskih vojnika poginule braneći se od invazije iz Iraka. Tadašnje snage Sadama Huseina naoružavao je niko drugi nego SAD. Ironično, SAD je 20 godina kasnije napao Irak i srušio Huseina, koji se u međuvremenu odmetnuo, ali neprijateljstvo Irana i Amerike ostala je konstanta.

Pentagon objavio sve detalje ubistva moćnog iranskog generala

Još je veća ironija što je upravo američka okupacija Iraka otvorila prostor za iransko širenje dominacije u Iraku, zemlji koja ima šijitsku većinu, baš kao i Iran. Jedinica Kuds Iranske revolucionarne garde, tajni odred za inozemne vojno-obavještajne operacije i „hibridno ratovanje“ kojem je na čelu bio Sulejmani, počeo je naoružavati šijitske iračke pobunjenike protiv američke okupacije novim, razornim minama kojima su ovi ubili na stotine američkih vojnika i ranili ili osakatili još hiljade.

Američki general Stanley McChrystal, bivši komandant Združene komande specijalnih operacija, opisao ga je u članku za Foreign Policy prije godinu dana kao “ubojitog iranskog gospodara lutaka“. Tu je otkrio i da je i sam imao priliku likvidirati moćnog iranskog generala, ali od toga je ipak odustao.

„Trebate biti svjesni da ja, Kasim Sulejmani, kontroliram iransku politiku za Irak, Siriju, Libanon, Gazu i Afganistan“, poručio je ovaj iranski general, koji je očito bio mnogo više od generala, još 2008. u pismu drugom američkom generalu, Davidu Petraeusu.

Sulejmani je zaista postao provoditelj iranskog plana o regionalnoj dominaciji, sve pod egidom međunarodne „osovine otpora“ američkom imperijalizmu i obrane Islamske revolucije koja je 1979. srušila proameričkog šaha Muhameda Rezu Pahlavija. Ključni ciljevi u tom planu bili su geostrateški koridor od Crvenog do Sredozemnog mora - preko Iraka i Sirije do Libanona i Palestine, ali i do Jemena - i izbacivanje Amerikanaca iz regije.

Nakon ubistva iranskog generala, Rusija upozorila: Rizičan korak

Tu dolazimo do posljednje i najveće ironije: Sulejmani je u smrti došao puno bliže istjerivanju Amerikanaca iz regije, ili barem iz Iraka, nego za vrijeme života. Irački parlament već je izglasao rezoluciju, doduše neobvezujuću, kojom se traži izbacivanje američkih snaga iz zemlje.

Ali još prije dvije-tri godine, američke snage, saveznici i šijitske paravojske pod iranskom kontrolom borile su se u Iraku, u manjoj mjeri i u Siriji, protiv zajedničkog neprijatelja - Islamske države.

Sulejmani je, kažu neki analitičari, bio ključan u organizaciji protuofanzive kad je iračka vojska bila potučena, a ISIS napredovao prema Bagdadu.

Ali za razliku od Iraka, u Siriji ISIS nije bio jedini, pa čak ni glavni neprijatelj Iranu i njegovim saveznicima. Glavna meta bila su im područja pod kontrolom antirežimskih pobunjenika. Među njima je, dakako, bio i znatan udio ekstremista. No znakovito je da je, dok su sirijska vojska, Rusija, Iran i libanonski Hezbolah uništavali Alep, drevna Palmira padala dvaput u ruke džihadista ISIS-a.

Nije nimalo slučajno što je u dijelovima Sirije, koje su snage Bašara al-Asada i njihovi saveznici, predvođeni upravo Sulejmanijem "oslobodili", došlo do egzodusa većinski sunitskog stanovništva. Stotine hiljada ubijenih i milioni raseljenih civila bili su cijena takvog „oslobođenja“, ali nema sumnje da je Sulejmani odigrao ključnu ulogu u spašavanju Asadova režima od izglednog pada.

Upravo je Sulejmani 2015., kad je sirijska vojska unatoč oružanoj nadmoći bila u rasulu, a pobunjenici u ofanzivi, otišao u Moskvu i nagovorio Vladimira Putina da izravno intervenira na strani Asada. I tada se kao cilj intervencije predstavljao ISIS, ali iransko-ruske snage udarile su prvenstveno na pobunjenike koji su se i sami prethodno borili protiv ISIS-a, prenosi Index.hr.

Demografske promjene, iako je to samo eufemizam za etničko čišćenje, na područjima Sirije i Iraka od strateške važnosti, poput Alepa i Mosula, u interesu su kako Asadu, koji pripada manjinskoj šijitskoj sekti zvanoj Aleviti, tako i samom Iranu, koji teško može držati svoj koridor na većinski sunitskim područjima.

Sulejmanijev teror nije bio ograničen na rat. Kad su krajem prošle godine izbili velike demonstracije u Libanonu, a potom i Iraku, bili su dijelom usmjereni i na iransku dominaciju u tim zemljama. I dok su u Libanonu prošli uglavnom mirno, Sulejmaniju odane paravojske u Iraku odgovorile su otvarajući vatru i ubijajući na stotine demonstranata, često upravo šijita. Baš kao što su i u Iranu Revolucionarna garda i druge snage režima također ubile na stotine demonstranata. Nije ni čudno što su ti demonstranti slavili prošle sedmice kad su saznali za njegovu smrt.

Sulejmani je u svojoj dugoj i burnoj vojnoj karijeri ostavio iza sebe Bliski istok prepun leševa. Ali na kraju ga je i samog snašao jednaki krvavi kraj. Njegova likvidacija, nakon niza međusobnih napada i protunapada Amerike i Irana koji su ipak bili daleko manjeg značaja, ostavila je iranski režim, ali i iransku i susjednu iračku naciju u šoku. Niko nije očekivao da će Trump izaći iz okvira napada na sporedne mete i tek tako narediti, a američke snage provesti, likvidaciju drugog najmoćnijeg čovjeka iranskog režima.

Nažalost, vrlo je upitno je li Trump bio svjestan implikacija takvog poteza, koji bi se šahovskim rječnikom mogao nazvati uzimanjem kraljice. Sulejmani je zaista poput kraljice letio od jednog do drugog kraja bliskoistočne šahovske ploče. Sve što znamo o Trumpu i što su američki mediji u međuvremenu izvijestili upućuje da se prije radilo o impulzivnoj odluci, donesenoj bez ozbiljnih konzultacija sa stručnjacima i savjetnicima, nego strateškom potezu koji uzima u obzir moguće posljedice.

Američki dužnosnici već su uspoređivali Sulejmanijevu likvidaciju s ubistvom Osame bin Ladena ili, nedavno, al-Bagdadija. Sulejmani zaista snosi odgovornost za nesmiljene ratne zločine i teror nad civilima koje su počinile paravojske pod njegovim patronatom u Siriji, Iraku i drugim zemljama.

A SAD je Sulejmanija proglasio teroristom, baš kao i vođe Al-Kaide i Islamske države. Na neki način, američko proglašenje Iranske revolucionarne garde (IRGC) teorističko organizacijom prošle godine bilo je uveritra u Sulejmanijevu likvidaciju. No IRGC se ima daleko veće mogućnosti osvetiti za smrt svog komandanta nego podanici al-Bagdadija i bin Ladena. Dok je ubistvo njih dvojice bio antiterorizam, eliminacija Sulejmanija puno je bliža ratnom djelovanju - čak i ako se radi o činu obrane.

Za takvu interpretaciju postoje dobri argumenti, koliko god izjave američkih dužnosnika izazivale skepsu, a njegove zgražanje i nevjericu. Iranske snage i njihovi posrednici posljednjih su sedmica prešli s napada na američke saveznike (sabotaža i otmica saudijskih, emiratskih, norveških, japanskih i britanskih tankera te raketnih napada na saudijska naftna postrojenja) ili na američke mete bez ljudskih žrtava na same američke vojnike, smještene u iračkim bazama. Jedan vojni "kooperant", odnosno plaćenik je poginuo, a još nekoliko vojnika je ranjeno.

Prema obavještajnim podacima na koje se Washington poziva, Sulejmani je pripremao nove, još razornije napade. I motiv je tu bio - prilično očigledno - želja za odmazdom za sankcije koje je SAD nametnuo Iranu nakon što je Trump izašao iz nuklearnog sporazuma, ohrabrena dosadašnjom američkom suzdržanošću. Sulejmani je tu suzdržanost očito pogrešno shvatio kao vlastitu nedodirljivost.

Njegova likvidacija definitivno se čini kao neproporcionalna odmazda za drski, ali bezopasni prodor nenaoružanih demonstranata na američku ambasadu u Bagdadu. Legitimitet ovakvog napada na komandanta vojske suverene države upitan je, bilo da ga se tumači kao antiterorističko ili ratno djelovanje. Ne može se zanemariti ni argument da su američki vojnici, civili i njihovi saveznici u regiji danas ugroženiji nego prije sedam dana.

Ali, predstavljati Sulejmanija isključivo kao neustrašivog vođu "osovine otpora" američkom imperiju znači spužvom ideologije izbrisati sve žrtve njegovog „otpora“, kako Amerikance, tako i Sirijce, Iračane i same Irance u demonstracijama koje su Teheran i njegovi apologeti predstavljali kao inozemnu zavjeru radi smjene režima. Tu Sulejmanijevu ostavštinu režim, koji ga danas slavi kao mučenika, naravno, ne spominje.