Možemo li zamijeniti Obamu za Chaveza
Piše: Mike Whitney
Prošloga ponedjeljka, dok je Barack Obama održavao susrete sa velikodostojnicima Trgovačke komore SAD, Hugo Chavez je bio zauzet uručujući poklon laptope učenicima drugih razreda u jednoj od škola u Caracasu. Nakon toga je predsjednik Venezuele požurio na sastanak sa organizacijom za distribuciju hrane, koja obezbjeđuje obroke u vrijednosti od 110 miliona dolara za siromašne. Konačno, popodne je proveo tako što je obišao jedno od mnogih gradilišta novih stambenih jedinica za žrtva januarskih velikih poplava. To je, dakle, radni dan Huga Chaveza.
Najveće razočarenje stoljeća
Dok se za Obamu ispostavilo da je, kao predsjednik, najveće razočarenje stoljeća, Chavez nastavlja impresionirati svojim naporima da poboljša živote običnih radnih ljudi. Tako je naprimjer, u samo 12 godina, Chavez kreirao uspješan nacionalni program zdravstvene zaštite sa 533 dijagnostička centra i medicinskih ambulanti u glavnome gradu. Zdravstvo je besplatno. Otkako je Chavez započeo sa Misión Barrio Adentro programom, izvršeno je 55 miliona medicinskih konsultacija u poređenju sa Obaminim keširanjem privatnog farmaceutskog džina US HMO's, kojo je nastojao promovirati kao univerzalnu zdravstvenu zaštitu. Kakva smijurija!
Chavez je također utro put većem političkom angažmanu i aktivizmu, organizirajući 30.000 lokalnih skupština i 263 komune sa ciljem uvođenja što je moguće više ljudi u političke procese, dajući im tako ovlasti da odlučuju o promjenama. U SAD su lokalna politička tijela potisnuta od strane partijskih vođa, koji svoja naređenja dobijaju od bogataških elita, koje kontrolišu obje stranke. Što se Obame tiče, mogao bi i manje brinuti šta misle njegove pristalice, zbog čega i puzi pred Trgovačkom komorom.
A šta je Chavez učinio da olabavi korporativnu omču na vratu medija? Evo šta je Gregory Wilpert napisao u članku Dostignuća venecuelanske revolucije u dvanaest godina:
„U pogledu medija, stotine običnih Veneceluanaca sada učestvuju u kreiranju stotina novih i nezavisnih lokalnih radio i televizijskih stanica širom države. Prijašnje vlasti su proganjale lokalne medije, ali sad ih državne institucije aktivno podupiru – ne putem finansiranja, već kroz obezbjeđivanje treninga i najosnovnije tehničke opreme.“
Protiv Coca-Colinog izrabljivanja
Prema godišnjim anketama u Latinskoj Americi, nastavlja Wilpert, kombinacija veće inkluzivnosti i veće participacije dovela je do šireg prihvatanja venecuelanskog demokratskog političkog sistema, u usporedbi sa susjednim demokratskim državama. Rezultati, zapravo, pokazuju da Venecuelanci vjeruju u demokratiju više od građana bilo koje druge države u Latinskoj Americi. Devedeset četiri posto Veneceluanaca smatra da je „demokratija prihvatljivija od bilo kojeg drugog sistema vladavine.“
Prošle sedmice se Chavez pridružio borbi protiv Coca-Cole, podržavajući pobunu štrajkača u gradu Valenciji u kojem je smješteno najveća punionica Coca Cole u zemlji. Chavez je razbio bocu Coca-Cole i izjavio da ukoliko ova kompanija „neće poštovati ustav i zakone“, Venecuela može „sasvim dobro živjeti i bez Coca Cole“.
Jedino što štrajkači (njih 1300) traže, jeste minimalno povećanje plate kako bi se pokrili rastući životni troškovi, no to bi, dakako, značilo umanjenje korporativnih profita, tako da se Coca-Cola svim silama bori protiv radničkih interesa.
Zamislite scenario u kojem bi "business-friendly" Obama na ovaj način odbrusio jednoj od velikih korporacija.
Prošle sedmice je Chavez objavio da će njegova vlada utrošiti još 700 miliona u borbi protiv beskućništva, te izgraditi 40.000 kuća. Predsjednik je intenzivirao svoje napore nakon što su zemlju pogodile razorne poplave, ostavljajući hiljade ljudi bez krova nad glavom. Chavez je odlučan da ne ponovi greške Georgea Busha nakon uragana Katrina, kada su žrtve katastrofe bile prepuštene same sebi i kada je trećina stanovništva New Orleansa morala napustiti grad i preseliti sr u druge dijelove države.
Državna kontrola ekonomije
A kako se Chavez nosi sa venecualanskom ekonomijom? Citirajmo ponovo Wilperta: „Na makroekonomskom nivou je postigao uvećanje državne kontrole nad ekonomijom, demontirajući tako neoliberalizam u Venecueli. Chavezova vlada je preuzela državnu kontrolu nad, ranije nazovi nezavisnom nacionalnom naftnom industrijom. Vlada je nacionalizirala privatne strukture naftne industrije i ugradila ih u državnu naftnu kompaniju, dajući tako radnicima sva prva i veće plaće.“
Također je nacionalizirala dio transnacionalnih naftnih operacija, ostvarujući tako kontrolu nad 40 posto proizvodnih naftnih postrojenja. Vlada je potom eliminirala praksu „uslužnih sporazuma“, kojima su transnacionalne naftne kompanije uživale unosne koncesije na eksploatisanje nafte. Možda i najbitnije, vlada je povećala naknade od produkcije nafte sa 1 na minimalno 33 posto.
U drugim privrednim sektorima, vlada je nacionalizirala ključne (prethodno privatizovane) industrije, ko što su: proizvodnju čelika (Sidor), telekomunikacije (Cantv), elektro distribuciju (proizvodnja je već u državnim rukama), produkciju cementa (Cemex), bankarstvo (Banco de Venezuela) i distribuciju hrane (Éxito).
Dakle, da li je bolje da telekomunikacije i električne kompanije budu u privatnom vlasništvu izrabljivača poput Enrona (i drugih pirata sa Wall Streeta) ili bi ih trebalo transformisati u javna preduzeća. Šta sa naftom? Da li su BP i Exxcon dorasliji zadatku od javnog sektora? A bankarstvo: Da li se osjećate sigurnije sa ujka Samom ili Goldman Sachsom?
Porasla zaposlenost
Chavez je stopu siromaštva srezao na pola, smanjio nezaposlenost sa 15 posto u 1999. na 7 posto danas i doveo društvenu nejednakost na najniži nivo u Latinskoj Americi. U Venecueli su ljudi sve zdraviji i žive duže. Bolje su plaćeni i više politički angažirani. 84 posto Veneceluanaca kaže da su zadovoljni svojim životom, što je drugi najveći nivo u Latinskoj Americi. I pogodite šta, Chavez ojačava socijalne i penzione programe, ne pokušavajući da ih uništi ili prepusti Wall Streetu u formi privatnih računa.
Napokon, Chavezova velikodušnost nije ograničena samo na Venecuelu. Ustvari, on je bio prvi svjetski lider, koji je ponudio pomoć u hrani i lijekovima žrtvama uragana Katrina. (O tome se nije moglo čitati u američkim novinama!). Uz to, on još uvijek snabdjeva ogrjevnim gorivom siromašno stanovništvo na sjeveroistoku SAD.
Venecuelanski Citgo se udružio sa Citizens Energy „kako bi se omogućile hiljade galona jeftinog i besplatnog lož-ulja siromašnim američkim porodicama i utočištima za beskućnike širom SAD.“
Pomoć američkim državljanima
Prema riječima predsjednika Citizens Energy Josepha P. Kennedya, „svake godine, molimo vodeće naftne kompanije i vodeće naftaške države da pomognu našim starijim sugrađanima i siromašnima preko zime i samo je jedna kompanija, CITGO i jedna država, Venecuela, do sada odgovorila na naše apele.“
To je tačan podatak; ni jedna naftna kompanija nikada nije dala ni jedan smrdljivi dim u dobrotvorne svrhe. Chavez je omogućio da se podijeli 170 miliona galona lož-ulja od 2005.
U poređenju s tim, Barack Obama nije uradio ništa za
siromašne, beskućnike, obične radnike ili srednju klasu. Nula! Očigledno je da
je on znači gubitak za sviju osim za najbogatije među najbogatijima. Možda
bismo ga mogli mijenjati za Chaveza? Vrijedno je pokušaja.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.