Iranski protesti: Stvarnost i manipulacije
Piše: Bill Van Auken (WSWS)
Hiljade demonstranata izašle su na ulice Teherana i drugih iranskih gradova u ponedjeljak, odazivajući se tako pozivu bivšeg predsjedničkog kandidata Mir Huseina Mousavija i opozicionog lidera Mehdija Karroubija na demonstracije. Demonstracije su svakako i znak solidarnosti sa masovnim ustancima koji su srušili režime predjednika Zine El Abidine Ben Alija u Tunisu i predsjednika Hosnija Mubaraka u Egiptu.
Protesti upereni protiv iranske vlade i, prvenstveno, Vrhovnog čuvara revolucije, ajatolaha Alija Khamneija, najmoćnije klerikalne figure režeima, bili su, očekivano, zabranjeni. Uskoro su bili konfrontirani sa brzom represijom policije i članova milicije Basij. U saopštenju zvaničnog Teherana priznato je da je dvoje ljudi ubijeno u protestima. Za više desetina njih je potvrđeno ranjavanje, dok se broj uhapšenih procjenjuje od nekoliko stotina do 1500 ljudi.
Nastavak proameričkih demonstracija ili novi pokret?
Još uvijek nije jasno da li su ovi protesti samo nastavak desničarskih demonstracija pokrenutih, uz podršku SAD, nakon Mousavijevog poraza na predsjedničkim izborima 2009, ili se zaista radi o refleksiji širokog socijalnog nezadovoljstva na Bliskom Istoku. Stranim novinarima je bilo zabranjeno da izvještavaju. Većina zapadnih medija su svoje izvještaje bazirali na izjavama i podacima koje su davale ličnosti iz tzv. Zelenog pokreta, koji predvode Mousavi i Karroubi, a koje su obojene neprijateljstvom Washingtona prema iranskom režimu.
Iranska vlada je, jasno, osudila demonstracije zbog potkopavanja njenih nastojanja da Egipatsku revoluciju koristi za svoje strateške i političke interese. „Dok moćna poruka Islamske revolucije nakon 32 godine inspirira narod Tunisa i Egipta, rušeći stubove globalne hegemonije, Mousavi i Karroubi pozivaju narod da izađe na ulice, ne zbog podrške narodu Egipta, već zbog svoga sluganstva SAD-u i cionističkom režimu“, izjavila je grupa od 233 pro-vladinih parlamentaraca u zajedničkoj izjavi od utorka.
Istina je da je Iranska revolucija iz 1979., koja je srušila šahovu diktaturu, zapravo bila ponajviše slična revoluciji koja je privela kraju proamerički Mubarakov režim u Egiptu, odnosno većinski sekularan ustanak u kojem su dominirali iranski radnici i potlačeni građani. Zapravo su izdaje u radničkom pokretu – posebno u staljinističkoj Tudeh partiji – omogućili ajatolahu Homeiniju i šiitskom kleru da preuzme vlast, potisne najmilitantnije struje i potčini revoluciju interesima iranske buržoazije.
Ahmadinedžadove neoliberalne reforme
Ukoliko se režim sada plaši involviranosti iranskih radnika u sličnom masovnom pokretu, kao što je bio slučaj sa egipatskim radništvom, onda je to prvenstveno zbog ekonomskih reformi vlade predsjednika Mahmuda Ahmadinejada. Radi se o najliberalnijim reformama „slobodnog tržišta“, koje se režim nije usudio sprovoditi još od 1979.
Podržane od strane Međunarodnog monetarnog fonda i iranske vladajuće elite, „reforme“ su započele prošlog decembra, uvodnim programom „rezanja“ 100 milijardi dolara državnih subvencija. Trenutni efekat je bio učetverostručena cijena benzina i drastični rast cijena hrane, računa za vodu, elektriciteta i drugih najosnovnijih životnih troškova
Zeleni pokret, daleko od toga da bude protivnik ovih mjera, zapravo je kritikovao vladu zbog toga što je načinila propust i nije ih sprovela ranije i mnogo agresivnije. Radeći u interesu privilegovanih slojeva iranskog društva, Pokret je osudio Ahmadinejada kao populistu zbog „rasipanja“ resursa na razne programe za siromašnije dijelove populacije.
Zeleni pokret je započeo proteste 2009 zbog tvrdnji Mousavija i njegovih pristalica da je došlo do izborne prevare, odnosno da su Ahmadinejad i njegove pristalice namjestile izborne rezultate. Nikakav kredibilan dokaz nije prezentiran kako bi se ove tvrdnje poduprle, a i iranske i zapadne grupe koje su nadzirale izbore su, većinom, potvrdile da nije bilo neregularnosti. Vjera „Zelenih“ u Mousavijevu pobjedu uglavnom je proistekla iz najbogatijih četvrti Teherana izvorišta takozvane „Zelena revolucija“.
Prema tome, razvoj istinskog masovnog revolucionarnog pokreta iranskih radnika i drugih potlačenih, došao bi u trenutni konflikt ne samo sa vladom, već i sa desničarskom buržoaskom opozicijom, čiji su društveni interesi u potpunosti suprotstavljeni interesima radničke klase.
Demokratiju neće donijeti desničari
Mnogi mladi Iranci su, bez sumnje, inspirirani revolucionarnim dešavanjima u Egiptu, Tunisu i drugdje u regionu. Odlučujući korak u razvoju istinskog revolucionarnog pokreta za demokratska prava i društvenu jednakost jeste politički prekid sa pokretima organiziranim od strane dijelova vladajućih elita, koje se opiru vladi s desna, u želji da ubrzaju implementaciju „slobodnog tržišta“ i uspostave prijateljskije veze sa američkim imperijalizmom.
Demokratska prava, društvena jednakost i istinska nezavisnost od imperijalizma ne može se postići u zajedničkom frontu sa desničarskim buržoaskim političarima kao što su Mousavi i ostaci dinastije Pahlavi.
Politička nezavisnost od takvih snaga može se postići jedino na bazi nezavisne mobilizacije radničke klase i ugnjetenih masa na bazi socijalističkog i internacionalsitičkog programa.
U slučaju da protesti i dalje budu politički kontrolirani od strane Zelenog pokreta, služiće reakciji, ne samo u Iranu, već i internacionalno, i to kao žito za mljevenje u mlinu američke imperijalsitičke propagande.
Washingtonska licemjerna politika
Washington je odlučio preuzeti iranske demonstracije kako bi unaprijedio svoju strategiju „promjene režima“ u Iranu, te promijenio mišljenje svijeta o sebi nakon debakla američke politike u Egiptu i tunisu, a iznad svega zbog odgovornosti podržavanja diktatorskih režima poput Mubarakovog i Ben Alijevog.
U svome govoru od utorka, predsjednik Obama je rekao da je „ironično da iranski režim proslavlja ono što se dogodilo u Egiptu“, tvrdeći da su iranske vlasti „djelovale suprotno od onoga što se događalo u Egiptu“, koristeći represiju protiv demonstranata. Činjenica da su stotine Egipćana ubijene u ustanku protiv Mubaraka, a još hiljade njih povrijeđeno, zatvoreno i mučeno, nije spomenuto u službenom američkom stajalištu o egipatskom „demokratskom pokretu.“ U nekoliko navrata, Obama je hvalio egipatsku vojsku finansiranu od strane SAD, istu ona koja je preuzela kontrolu nad državom i sada nastoji razbiti štrajkove i proteste.
Američka državna sekretarka Hillary Clinton je u svome govoru u ponedjeljak osudila Iran zbog represije nad demonstrantima, optužujući Teheran za „licemjerstvo“ zbog podržavanja protesta u Egiptu, dok ih istovremeno zabranjuje u Iranu. Pri tome je ponovila podršku Washingtona „univerzalnim ljudskim pravima iranskog naroda“.
Ono što primjetno nedostaje njenim ocjenama jeste spominjanje bilo kakvih prava za ljude koji demonstriraju protiv ostatka proameričkih bliskoistočnih diktatora i monarha u državama kao što su Jemen, Bahrein, Jordan i Saudijska Arabija.
Dok zbacivanje iranske vlade i njena zamjena režimom direktno subordiniranim interesima SAD, ostaje strateški cilj američkog imperijalizma, Washington bi uzdizanje izvornog iranskog radničkog pokreta, dakle izazov s lijeva, a ne s desna, tretirao istom količinom neprijateljstva koje gaji naspram nezavisne radničke borbe u Tunisu, Egiptu i državama širom regiona.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.