FOTO: Neizvjesna putovanja

Nakon napada u Parizu, 13. novembra, naša odlučnost da pomognemo izbjeglicama trebala bi biti jača nego ikad, počinje svoju priču Ashley Gilbertson u New York Timesu. 

Kao što smo izrazili našu ljutnju i tugu zbog onoga što se desilo u Parizu, moramo jednako znati da izbjeglice upravo bježe od vrste nasilja kakvo je Francuska doživjela te noći. 

Umjesto da ih odbijaju, Sjedinjene Američke Države i Evropa trebaju se u potpunosti posvetiti tome da ovim ljudima omoguće siguran prolaz i smještaj. Ne smiju ih ostaviti isključivo u odgovornosti ekipa volontera koji su dosad bili ključni i koji su tu tamo gdje vlade i agencije nisu uspjele. 

Proveo sam tri sedmice fotografirajući izbjegličku krizu, piše Ahsley - australski fotograf koji živi i radi u New Yorku, u Grčkoj, Balkanu i Njemačkoj, na zadatku za UNICEF. 

Na stjenovitim obalama grčkog otoka Lezbosa, ljude s brodova pozdravljali su ad hoc skupine predanih i strastvenih volontera. Gotovo 700.000 izbjeglica stiglo je u ovu zemlju nakon opasnog prolaza morem uz Turske. 

Vlade i nevladine organizacije obično imaju sofisticirane sustave za upravljanje protokom ljudi u izvanrednim situacijama u zemljama u razvoju, ali sam rijetko zatekao intervencije organiziranih agencija, piše Ashley. 

Volonteri, mnogi iz različitih dijelova Evrope i SAD-a, popunjavaju tu prazninu. Neki od njih najprije imaju medicinsku izobrazbu, skupina španjolskih spasilaca patrolirala je obalom, ronili su u ledenoj vodi, spašavajući ljude; neki su dijelili hranu, drugi toplu, suhu odjeću...

"Dobro došli u Europu!", uzvikivali su oni, grleći izbjeglice. Bilo je mnogo suza. Djeca, roditelji... zamotani u deke...

Ova dobrodošlica jedina je toplina u hladnim danima napornoga puta. Muškarci, žene, djeca, osobe s invaliditetom, starije osobe... svi... ukrcavaju se jedni preko drugih u prenapučena vozila... vagone... autobuse. Na njih se viče na stranim jezicima, primorani su hodati postrojeni uz pratnju policajaca i vojnika s punom borbenom opremom...

Očekivao sam scene žalosti, traume i očaja, ali sam vidio olakšanje, čak i radost, povezanost ljudi koji su teškoće prošli zajedno. Važno je da znamo sve ove priče. 

Kao članovi javnosti, vjerujem da moramo djelovati na državu i lokalne vlasti. Moramo zahtijevati da kreatori politike pruže sustavnu humanitarnu pomoć, a ne očekivati samo od volontera da rade. 

Trebamo vršiti pritisak na vlade da postupaju prema izbjeglicama kao prema članovima vlastite obitelji. Svako bi mogao donirati odjeću, novac, ili pružiti mjesto za ove ljude...

Ne smijemo dopustiti da strašna noć u Parizu umanji osjećaj naše humanosti i odgovornosti. Prisjetimo se da je društvo koje toliko želimo zaštiti izgrađeno na temeljima onoga što i ovi ljudi traže – nadu u bolji život za svu našu djecu, piše Ashley. 

Fotografije nastale za vrijeme njegova boravka u Grčkoj, dijelovima Balkana i Njemačkoj, pogledajte u fotogaleriji. 

Pratite forum portala Radiosarajevo.ba - registrirajte se, komentirajte, predlažite teme!