Cijena antiterorističke sigurnosti

Prizor na aerodromu u Frankfurtu (AP)

Nekoliko propalih terorističkih napada u posljednjim su danima oživjeli debatu o sigurnosti u kontekstu terorističkih prijetnji. Dok nekoliko zemalja planira milione eura utrošiti na pojačavanje aerodromske sigurnosti, italijanski ljevičar i kolumnista Stefano Rodota* upozorava na opasnosti erozije slobode i demokratije nakon 11. septembra.

Piše: Stefano Rodota, La Repubblica

Sigurnost ili sloboda? Ova stara dilema nas ponovo pritišće, a posebno kada terorizam i kriminal postanu agresivniji. Nakon 11. 9. Imperativ sigurnosti postaje dominantan i potire svaki drugi zahtjev. Ovakvo stanje uma vratilo se s posljednjim pokušajem bombaškog napada na avion koji je letio za Sjedinjene Države.

Trebamo li se pred rastućom erozijom osnovnih prava predati postepenom padanju demokratskih principa. U ovim bi teškim vremenima političari trebali ostati hladne glave, suzdržati emocije i oduprijeti se izazovu uvjerenja da reakcija na terorizam mora podrazumijevati i povlačiti za sobom rasplinjavanje građanskih sloboda. Pokušajmo zato malo prodrmati naše kolektivno pamćenje. Dan nakon bombaškog napada na voz u Madridu 11. marta 2004., španski kralj Juan Carlos podvukao je potrebu nadmoćnosti principa vladavine zakona. Kraljica Elizabeta je također dan nakon bombaških napada u London poručila da teroristi „neće promijeniti naš način života“. Zaštita demokratije u određenim uslovima pretvara se u narušavanje osnovnih demokratskih principa.

Danas smo ograničeni skeniranjem cijelog tijela, mašinama, prvobitno konstruiranim za medicinske svrhe, koje sigurnosno osoblje koristi da „čita“ ljudska tijela, otkrivajući i najsitnije detalje na našim tijelima. Nije prvi put tehnologija zavela političare i one koji donose bitne odluke, iskrivljujući time stvarnost i donoseći rješenja koja se kasnije pokazuju ne tek neučinkovitim nego i opasnim.

Propust obavještajnih službi

Ovo iskrivljavanje vidljivo je i po tome što se trenutna debata o posljednjem pokušaju napada skoro pa u potpunosti svela na raspravu o učinkovitosti sigurnosnih uređaja, a propusti američkih obavještajnih službi i, što je još važnije, amsterdamskog aerodroma skoro da se i ne spominju.

Činjenica je da su američki zvaničnici imali informacije o bombašu samoubici i znali da će letjeti na liniji Amsterdam – Detroit, ali, eto nisu uspjeli sabrati dva i dva pa ga zaustaviti pri ukrcavanju u avion. Stoga bismo uglavnom trebali kriviti obavještajne službe a ne tehnologiju. Administrativni a ne tehnički je propust po srijedi. Političari opasno veliki dio odgovornosti pripisuju tehnologiju u rješavanju teških problema. Uostalom, tekuća debata o korištenju skenera cijelog tijela u potpunosti je potisnula pitanje efektivnosti i novih oblika rada obavještajnih službi. Jer, i najispravnije i najefektivnije funkcioniranje ovih mašina neće zaustaviti teroristi u njihovim planovima i zavjerama. Stoga bi pitanje ovih skenera trebalo posmatrati u kontekstu tri kriterija: učinkovitosti, održivosti i poštivanja ljudskog digniteta i slobode. Finansijski aspekt ideje je ogroman, posebno ako se želi odustati od nesnosnih i dugih čekanja na aerodromima, u slučaju čega bi se morao kupiti astronomski broj skenera.

A šta reći na „virtualni striptiz“ kojem se podvrgava putnike? Mjesecima je ovo pitanja bilo na dnevno redu Evropske komisije. Nakon savjetovanja s Evropskom agencijom za osnovna prava kao i s državnim agencijama za zaštitu i nadzor poštivanja privatnosti, Komisija je dobila jako kritične odgovorne s pozivom na nekoliko garancija koje bi se morale pružiti. Prva garancija je da ovi sigurnosni instrumenti mogu biti korišteni samo i isključivo ako je ispoštovan kriterij neophodnosti i mjerljivosti. Pored toga, neophodno bi bilo ostaviti mogućnost svakom pojedincu da odbije skeniranje pri čemu bi morao pristati na ručno pretraživanje. Skeneri ne bi smjeli, prema ovim instrukcijama i garancijama, „očitavati“ spol i spolne karakteristike putnika ili bilo kakve fizičke nedostatke, što će reći da bi svrha skenera morala biti samo uočavanje predmeta na tijelu. Trebalo bi također, ne dopustiti da službenik koji vrši skeniranja ujedno i vidi rezultate skeniranja, a fotografije i zapise bi se moralo uništavati odmah nakon skeniranja.

No, prije određivanja uslova i garancija, Evropska unija se mora jasno odrediti: jesu li ovakve mjere usklađene s njenom Poveljom o osnovnim pravima, čiji je prvotni cilj zaštita nepovredivosti ljudskog dostojanstva. Ovo nije tek retorički zahtjev! Postepeno erodiranje ljudskih prava i sloboda, te umanjivanje osjetljivosti društva na narušavanje ljudskih prava, apsolutno je neprihvatljivo!

* Stefano Rodota (1933) je italijanski pravnik i u nekoliko navrata ljevičarski član italijanskog i Evropskog parlamenta. Predavao je na nekoliko evropskih univerziteta, a bio je i na čelu Italijanske agencije za zaštitu ličnih podataka. Kolumnista je La Repubblice i autor nekoliko zapaženih knjiga o problemu odnosa sigurnosti, slobode i modernih tehnologija.

prevod: kenan, radiosarajevo.ba