20 godina od ujedinjenja Njemačke

Njemci su 3. oktobra. 1990. godine, nakon 45 godina života u podijeljenoj zemlji, proslavili ujedinjenje. Godinu dana ranije pao je Berlinski zid. Ali, najveći je izazov tek predstojao novoujedinjenoj Njemačkoj: od dvije zemlje trebalo je "napraviti" jednu.

Za istoriju je period od 20 godina samo treptaj oka. Toga bi se trebali sjetiti svi oni, koji 20-godišnjicu ujedinjenja Njemačke uzimaju kao povod za kritike, smatra u svom komentaru Marc Koch, koji prenosi Deutche Welle.

Pogled iza statistike

Jubilejima upravljaju statistike. Brojevi i podaci, koji daju informaciju o stanju Njemačke, 20 godina nakon ujedinjenja. Mnoge od tih statistika pokazuju da su u posljednja dva desetljeća također pravljene i greške, da još ima nepravde, da je dvostruko veći broj nezaposlenih na istoku Njemačke, da ljudi na zapadu Njemačke za isti posao dobijaju veće plate nego na istoku... Sve se to može pročitati u nizu pametnih, naučnih studija - ali kakav to značaj ima u kontekstu Njemačke i ujedinjenja? Ne prevelik.

Najveći i još uvijek nezavršeni projekat njemačke poslijeratne istorije ne može se mjeriti i iskazivati brojkama. Naravno da je za građane nekadašnje Zapadne Njemačke itekako osjetan finansijski teret, izazvan milijardama eura transfera za Istočnu Njemačku, koji će još dugo isplaćivati. No, puno je veći izazov stajao pred stanovnicima bivšeg DDR-a, koji su nakon političkog i ekonomskog raspada njihove države morali graditi život na novim temeljima. Takve uspjehe njemačko društvo još nije priznalo.

Umjesto toga, previše se kuka, iako su žalopojke nakon 20 godina više izraz čiste politike interesa, kako na istoku, tako i na zapadu zemlje. Niko ne može očekivati da za samo 20 godina srastu dva kompletno različita društvena sistema Savezne Republike Njemačke i DDR-a. Onaj ko danas, 20 godina nakon ujedinjenja, traži da budu izbrisane razlike između zapadnog i istočnog dijela, taj nije shvatio istorijsku dimenziju ujedinjenja.

Nema vremena za eksperimente

Na to ne utiče ni činjenica da je od pada Zida i od 3. oktobra 1990. napravljeno mnogo grešaka. Ali, danas se zna da arhitekte njemačkog jedinstva tada nisu imale vremena za eksperimente. Oni nisu imale vremena za lagano približavanje dviju njemačkih država. Oni su morali iskoristiti istorijsku šansu u momentu kada se tada postojeći poredak svijeta radikalno mijenjao. To su i uradili. Naravno da je bilo prebrzo obećati ljudima da će proces ujedinjenja trajati nekoliko godina i da će troškovi biti sagledivi i u granicama mogućeg, kao što je to uradio tadašnji kancelar Helmut Kohl. Ove rečenice i danas su jeftina municija u kafanskim diskusijama, ali ipak ne mogu umanjiti učinak Kohla i drugih koji su radili na ujedinjenju.

Njemačka je ujedinjenjem profitirala u svakom pogledu. To također podrazumijeva, a to nije malo, da je Njemačka postala šarenija, otvorenija, životnija i opuštenija. Naučila je da se ophodi prema otvorenim pitanjima, protivrječnostima i konfliktima. Da ih prihvata a ne da ih pokušava pomesti pod tepih. Njemačka ne traži odgovore tako što lovi u mutnom, ne, ona otvorenih očiju gleda na stvari, posmatra, razmišlja i pita. Njemačka je laboratorija, društvo u srcu Evrope, koje se stalno suočava sa izazovima, promjenama i novim iskustvima. I to je rezultat ujedinjenja. I govori puno više o zemlji, nego sve statistike.

dw-world.de/radiosarajevo.ba