Sutra suđenje za zločin u Kravici: Ubijenom Nerminu je bilo samo 19 godina

Oni su optuženi za ratne zločine i ubistva u halama zemljoradničke zadruge u selu Kravica kod Srebrenice za vrijeme rata u BiH.

Optužnica tereti Nedeljka Milidragovića, Aleksu Golijanina, Milivoja Batinića, Aleksandra Dačevića, Boru Miletića, Jovana Petrovića, Dragomira Parovića i Vidosava Vasića da su počinili ratni zločin nad civilnim stanovništvom, tako što su u prostorijama zemljoradničke zadruge u Kravici 13. i 14. jula 1995. godine ubili više stotina Bošnjaka. U halama zadruge je, prema podacima Haškog tribunala, ubijeno više od 1.300 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti. Posmrtni ostaci ubijenih u Kravici pronađeni su u poslijeratnom periodu u masovnim grobnicama Glogova 1 i 2 i Ravnice, kao i u više sekundarnih grobnica.

Među ubijenima u Kravici je Nermin, sin Munire Subašić. Ubijen je sa samo 19 godina. Njegove dvije kosti, pronađene u dvije masovne grobnice - Budak i Zeleni Jadar, majka Munira ukopala je u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica-Potočari 11. jula 2014. godine.

"Svake godine sam dolazila u Kravicu i uvijek sam imala neki poseban osjećaj kada prilazim tom mjestu. Do prije dvije godine nisam znala da je moj sin tu ubijen. Kada sam saznala, bila sam u šoku, jer je moj sin otet u Potočarima. Izveden je iz Fabrike akumulatora", ispričala je Subašić u razgovoru za Anadolu Agency.

Nermin je, nakon što je ubijen u Kravici, bačen u veliku masovnu grobnicu u Glogovoj iz koje su kasnije posmrtni ostaci žrtava genocida u Srebrenici odvoženi na različita mjesta, na kojima su nastajale tzv. sekundarne grobnice.

"Jedna kost je nađena na Budaku, a druga 25 kilometara od tog mjesta, prema Jadru. Često razmišljam da li ću ikada naći još išta od mog Nermina, neku kost", kaže Munira Subašić.

Prema njenim riječima, genocid u Srebrenici "nije počinjen samo nad živima", nego i kasnije "nad posmrtnim ostacima žrtava koje su premještane iz grobnice u grobnicu".

"Dobro je da imam nišan i da piše da je moj Nerko rođen u Srebrenici i da je tamo ubijen. Više niko ne može negirati da ga nisam imala. Da nisam našla te dvije kosti, svako je mogao da kaže, kao što su i govorili, da izmišljam da sam imala sina, da je moj sin negdje u Americi. To nikada neću halaliti", poručuje Subašić.

Proces traženja njenog sina Nermina je bio dugotrajan i mukotrpan. Prvo su je u Potočarima ubjeđivali da je Nermin već u Tuzli, na slobodnoj teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Međutim, tamo se uvjerila da to nije istina. Čak 18 godina nakon genocida u Srebrenici nije imala nikakvu vijest ili dokaz o tome gdje se Nermin nalazi. A, onda je saznala da su pronađene njegove dvije kosti.

"O Nerminu svako može reći samo najljepše. Svakoj majci je njen sin najbolji, ali moj Nerko je bio vesele prirode, volio je živjeti, volio ljude oko sebe, sve oko sebe. Uvijek je bio nasmijan i imao puno prijatelja oko sebe. Nažalost, jako mali broj njegovih drugova je preživjelo. Nerko je bio poseban još kao beba. Njega si samo mogao voljeti, jer od njega si mogao doživjeti samo nešto lijepo. Uvijek je želio da pomogne drugima. Bio je odličan đak", prisjeća se Subašić.

Njen suprug Hilmo također nije preživio genocid nad bošnjačkim stanovništvom u Srebrenici 1995, dok je stariji sin preživio jer nije bio u Srebrenici.

I Muriz (32), suprug Šuhre Sinanović, ubijen je zloglasnoj Zemljoradničkoj zadruzi u Kravici 13. jula 1995. Njegovi posmrtni ostaci su 1998. godine pronađeni u masovnoj grobnici Zeleni Jadar, a ukopan je na prvoj kolektivnoj dženazi žrtava srebreničkog genocida 2003. godine u Potočarima.

"Rastali smo se 11. jula 1995. Ostala sam u Potočarima sa dvoje maloljetne djece i svekrom, a on je otišao kroz šumu. Nikada neću zaboraviti taj rastanak. Najgori je rastanak sa živim. Zagrlio je djecu i počeli smo da plačemo. Kada je pustio djecu, okrenuo se prema meni i rekao: 'Šuhro, čuvaj mi dobro djecu.' Kao da je imao neki predosjećaj da se nikada neće vratiti", prisjetila se Sinanović.

I Murizovo tijelo bačeno je u masovnu grobnicu Glogova nakon ubistva, ali je kasnije premješteno na drugu lokaciju.

"I mog muža su pronašli u Zelenom Jadru. Prvenstveno je ukopan u Glogovoj, ali u cilju prikrivanja zločina, premjestili su ih u grobnicu Zeleni jadar. Ekshumiran je, ali nikada nisu pronađeni svi dijelovi", kazala je Sinanović.

Majka i supruga Šuhra Sinanović ostala je bez 23 člana porodice jula 1995. godine.

"Genocid se desio 1992. godine u cijeloj BiH, a završen je 11. jula 1995. u Potočarima", poručuje Sinanović.

U genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici, koji je izvršila tadašnja Vojska Republike Srpske, u ljeto 1995. godine, ubijena su najmanje 8.372 muškarca i dječaka.