Koje pouke Srbija može izvući iz njemačke prošlosti?

Prevladavanje ideologija mržnje nije lako, ali je još teže kada poricanje genocida ide od vrha prema dolje, analizira Foreign Policy, čiju je studiju o nesuočavanju Srbije s prošlošću objavio list Rheinischer Merkur.

Koje pouke Srbija može izvući iz njemačke konfrontaciji sa prošlošću, naslov je analize magazina Foreign Policy, koju prenosi njemački list Rheinischer Merkur. U tekstu, iz kojeg izdvajamo samo mali dio, govori se o tome kako se desetljećima nakon rata Srbija „još uvijek nije suočila s genocidnom politikom režima Slobodana Miloševića" 1990-ih, kao i da „njegovi politički nasljednici slijede velikosrpski projekt, koji se sada zove srpski svijet", piše DW.

U analizi, koja je fokusirana na rat u BiH, kaže se kako „za razliku od veličanja osuđenih ratnih zločinaca u regiji, preživjelima genocida u bh. entitetu RS nije dopušteno ni podizanje spomenika u koncentracionim logorima Trnopolje, Omarska u Prijedoru ili u Višegradu, gdje su počinjeni brojni ratni zločini. 

"Šta možemo naučiti od Nijemaca"

Istovremeno, "Bosanci se ne libe priznati zločine počinjene u njihovo ime, čak ni ako su počinjeni u odbrani zemlje od vojne agresije". Sredinom novembra u Sarajevu je svečano otvoreno novo spomen obilježje većinom srpskim žrtvama koje su 1992. i 1993. godine ubile jedinice Armije BiH i bacile u jamu Kazani. Četrnaest pripadnika ove brigade osuđeno je za ubistva, a 9. novembar je proglašen danom sjećanja na žrtve Kazana.

Trending

Avion se srušio u Brazilu: Sumnja se da nema preživjelih

S druge strane, kako se navodi, nijedna vlada u Srbiji nije poduzela „iskrene korake" prema suočavanju s prošlošću i ratnim zločinima a time ni pomirenju .

U svojoj knjizi "Šta možemo naučiti od Nijemaca" iz 2019., jevrejsko-američka filozofkinja iz Berlina Susan Neiman piše o tome šta druge nacije mogu naučiti iz složenih njemačkih puteva suočavanja s prošlošću. Ona opisuje kako se početno negiranje (holokausta) u Njemačkoj polako pretvorilo u istorijsku svijest o njegovom postojanju. U kontekstu Srbije, Neimann u svojoj knjizi ukazuje da je pred tamošnjim političarima ali i običnim građanima još puno posla kada se radi o suočavanju sa prošlošću.

Mnoge srpske ankete potvrđuju da se genocid u Srebrenici "namjerno negira" i da se "krive sve strane". U analizi se spominje i digitalna arhiva beogradskog Fonda za humanitarno pravo (FHP) pod nazivom "Zona (ne)odgovornosti”, koja prikazuje različite faze službene politike poricanja genocida u Srebrenici od 1995. godine. Kaže se da je za vrijeme premijera Đinđića postignut određeni napredak u suočavanju s prošlošću, ali da je to prestalo nakon njegovog ubistva 2003. godine. „Nacionalistički dio intelektualne elite otvoreno je branio optužene za ratne zločine i bio ključan u širenju narativa da je Haški sud antisrpski.”

U julu 2005. godine, zahvaljujući FHP-u, televizija u Srbiji je emitovala snimak iz jula 1995. snimljen u blizini Trnova u BiH, gdje je paravojna jedinica poznata kao "Škorpioni" zarobila šest civila iz Srebrenice, od kojih su nekoliko njih bili maloljetnici. Oni su prvo zlostavljani, a zatim strijeljani.

"Unatoč prvobitnoj ozbiljnoj reakciji države, koja je priznala da je zločin počinila policija, vlasti su ubrzo svrstale škorpione u kriminalnu grupu i odvojili ih od Vlade Srbije i njenih redovnih oružanih snaga". Mada je tadašnji predsjednik Srbije Tadić "težio projektu izgradnje povjerenja", taj cilj "nikada nije ostvaren".

"Sadašnji srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić negira da je u Srebrenici bio genocid, dok njegov režim podržava i sponzorira ratne zločince, čime učvršćuje ideju da priznanje genocida predstavlja prijetnju Srbima i Srbiji", kaže se u analizi.

Navodi se i ocjena australijskog profesora i doktora socijalne antropologije bosanskog porijekla Hariza Halilovića koji smatra da se "slavljenjem genocida i njegovom folklorizacijom takav zločin predstavlja kao zlodjelo cijelog naroda, koje ne samo da je počinjeno u ime naroda (Srba), nego i od strane naroda kao cjeline". U tom kontekstu Halilović zaključuje: "A kada su svi krivi, niko nije kriv".

Holokaust i nacizam

U analizi se navodi i kako je Nijemcima trebalo dugo da prihvate odgovornost za holokaust i nacizam, kao i da su mnogi dosljedno odbijali prihvatiti odgovornost za zlo učinjeno u njihovo ime. Susann Neiman podsjeća u svojoj knjizi da su Nijemci prvih nekoliko desetljeća nakon završetka rata mislili da su najveće žrtve rata i konstatuje da je većina slijedila "neformalni tabu" tadašnjeg kancelara Konrada Adenauera koji je glasio: "Zaboravi i šuti".

No, angažman građanskog društva i njemačke javnosti od kraja 1950-ih do početka 1990-ih, bio je odlučujući faktor koji je uticao da situacija u Njemačkoj polako promijeni.

"Dijelom zahvaljujući „onima koji blate svoje gnijezdo" - prije svega umjetnicima, intelektualcima i ostalima koji su neprestano osporavali argumente u korist kolektivne amnezije i zahtijevali priznavanje nepobitnih činjenica, koje su starije generacije odbacivale, rasprava o nacizmu polako je razdrmala Njemačku", piše u analizi koju prenosi Rheinischer Merkur a koju je u februaru 2022 objavio magazin Foreign Policy, piše DW.