Nekada su tu živjeli Jevreji: Kada kuće pričaju historiju Njemačke
Ko je živio u mom stanu? Današnji stanovnici Njemačke, tražeći odgovor na to pitanje, uvijek iznova nailaze na tragove izbjeglih ili deportovanih Židova. I podsjećaju na njihove patnje.
Već su mnogi ljudi prešli prag berlinskog stana na četvrtom spratu. Ovdje, u Rosenheimer Straße 40, sjedili su na kauču i za kuhinjskim stolom, ovdje su gledali kroz prozor, ovdje su se prepuštali svojim snovima.
Marie Rolshoven od 2007. godine tu živi sa svojom porodicom. "Ne napušta vas osjećaj da prelazite prag preko kojeg su i prethodni stanari posljednji put prešli", kaže ona. Jer zna: ovdje su nekada živjeli Jevreji – i niko od njih nije preživio nacistički period.
Napetosti zbog smjena u osnovnoj školi u Stocu: Dio roditelja za promjene, dio optužuje direktora
Protjerani iz vlastitog doma
Nakon dolaska nacionalsocijalista na vlast u januaru 1933. godine brzo je postalo jasno da se Jevreji u Hitlerovoj Njemačkoj smatraju "građanima drugog reda". Ni pravo na stanovanje više nije bilo nešto što se podrazumijevalo.
Mile Stojić: "Žrtva pjeva svomu krvniku"
"Od pripadnika naroda svjesnog svoje rase ne može se očekivati da živi zajedno sa Jevrejem", pisalo je 18. septembra 1938. godine u partijskom glasilu nacista Völkischer Beobachter, pa se zato vanredni otkaz ugovora o najmu smatrao zakonitim.
Dana 30. aprila 1939. godine donesen je zakon kojim je propisano da su jevrejski podstanari i vlasnici prisiljeni napustiti svoje stanove i preseliti se u zgrade koje su odredile vlasti, a koje su se u nacističkom žargonu nazivale „jevrejskim kućama“.
Hitlerov ministar propagande Joseph Goebbels zabilježio je u svom dnevniku: "Glavno je da glavni grad Reicha bude očišćen od Jevreja; i neću mirovati ni odmarati dok taj cilj ne bude potpuno ostvaren."
"Ovdje je nekada stajao krevet mog brata"
Odvedeni su i stanovnici Rosenheimer Straße. To su ljudi čiju sudbinu Marie Rolshoven želi sačuvati u sjećanju. Zato je zajedno sa svojom, u međuvremenu preminulom, majkom i jednim prijateljem 2016. godine osnovala inicijativu Denk Mal Am Ort (DMAO), nadahnutu amsterdamskim projektom "Open Jewish Homes".
Ideja koja stoji iza toga jeste pozvati ljude na mjesta na kojima se nekada odvijao svakodnevni život. "Čovjeku se jednostavno mnogo približite preko stvarnog mjesta", kaže Rolshoven. "To je drugačije nego kada odem na neko mjesto sjećanja."
To iskustvo doživjeli su i njeni susjedi u Rosenheimer Straße 40. DMAO je otkrio da je u njihovom stanu nekada živjela jevrejska porodica Katzenellenbogen, koja je 1939. godine, još na vrijeme, napustila nacističku Njemačku.
Dan sjećanja na romske žrtve genocida: Hiljade života ugašeno u logorima smrti
"Godine 2018. je 92-godišnji Joel Ludwig Katzenellenbogen sa svojom kćerkom, zetom i unukom zaista, na naš poziv, došao nazad na ovo mjesto", pripovijeda Rolshoven za DW.
Ona priča koliko je posjetiocima bilo dojmljivo kada je bivši stanar ušao u stan i rekao: "Da, mogu se tačno sjetiti. Ovdje je stajao krevet mog brata. Imao je deset godina kada smo morali napustiti zemlju."
Uskoro više neće biti svjedoka vremena
Joel Ludwig Katzenellenbogen je u međuvremenu preminuo. Kao i mnogi drugi svjedoci vremena. Upravo zato je sjećanje koje povezuje različite generacije još važnije, kaže Rolshoven. I sama je već ugostila potomka jedne bivše stanarke u svom domu.
Naime, majka Claudije Samter nekada je uspjela pobjeći iz Berlina u Argentinu, dok njena tetka nije. Ona je zamolila DMAO za pomoć i ispostavilo se da je njena tetka nekada bila prisilno smještena u stan Marie Rolshoven.
Nevjerovatno otkriće u Hitlerovom rodnom gradu: Pronađeno devet masovnih grobnica
Claudia Samter već je dva puta došla u goste. "Pa nema ni groba na koji bi mogla otići", kaže Rolshoven. "Sjedile smo za kuhinjskim stolom i razgovarale o životu danas i sutra, mnogo smo se smijale, a i plakale. Bilo je dobro ponovo tako ispuniti ovaj prostor."
Godine 2026. inicijativa Denk Mal Am Ort organizovala je 90 događaja posvećenih sjećanju u osam gradova. Došlo je mnogo veoma mladih potomaka, kaže Rolshoven.
Potraga za tragovima jevrejskih predaka
I 19-godišnji Adam Ethan Klein iz Švicarske želio je saznati više o historiji svojih predaka. "Oduvijek sam znao da je postojala priča o bijegu, ali kod kuće to nikada nije bila velika tema", pripovijeda.
"Onda bi se reklo: 'Da, tvoj prapradjed i praprabaka napustili su Njemačku 1938. godine. Upravo na vrijeme. Srećom, inače te danas ne bi bilo.'"
Na mjestu Hitlerovog bunkera planira se izgradnja stanova: "Malo nam je neprijatno"
Na tavanu je, to je znala cijela porodica, stajao kovčeg njegovog pradjeda s majčine strane. "Ali niko se nikada nekako nije usudio reći: 'Pogledajmo unutra.'"
Sve dok ga Adam nije otvorio. U njemu je pronašao desetine dokumenata i dopis Općinskog suda u Hannoveru od 12. juna 1933. godine, upućen njegovom pradjedu, advokatu Maxu Haasu. U njemu stoji: "Danas ste, na osnovu uredbe gospodina ministra pravde, izbrisani sa spiska ovlaštenih advokata."
Adam je nastavio istraživati i u proljeće 2024. godine odlučio je, zajedno sa svojim roditeljima, sestrom, bakom, amidžama, tetkama i sedmero rođaka, upoznati mjesta porijekla svojih predaka.
Tragovi jevrejskog života u Stuttgartu
I tako su stigli pred peterospratnicu u Hölderlinstraße 55 u Stuttgartu. Tu su naišli na Thomasa Kocha, koji je već duže istraživao ko je nekada živio u njegovom domu.
Otkrio je da su bivši vlasnici, braća Merzbacher, prodali kuću 1936. godine za 75.000 tadašnjih rajhsmaraka. Od toga su morali platiti 70.000 rajhsmaraka poreza na imovinu i poreza na bijeg iz Reicha. Ostatak je bio dovoljan upravo za brodske karte do Brazila i SAD-a.
Od 1939. godine gubi im se trag, a Koch nije pronašao nikakve daljnje dokumente. Zato je upitao: "Jeste li vi porodica Hirschheimer?"
Njemački Fond za odštetu slavi 25 godina: Da li je prekasno za "ispravljanje historije"?
Naime, porodica Hirschheimer živjela je 1937. i 1938. godine u prizemlju zgrade, prije nego što je prisilno preseljena u jednu "jevrejsku kuću".
Odgovor je bio potvrdan. Adamov pradjed Max Haas bio je oženjen Ilsom, kćerkom Adolfa i Auguste Hirschheimer, koji su živjeli u Stuttgartu.
"Kako da se čovjek u tome snađe?"
Ilse i Max Haas pronašli su utočište u Engleskoj, dok je bračni par Hirschheimer 1939. godine otišao u Švicarsku. Adolf Hirschheimer umro je 1940. godine od srčane bolesti, ali "sigurno i od slomljenog srca", vjeruje Adam, njegov praprapraunuk.
Augustu njen zet Max dovodi u Englesku. Porodica pati za domovinom. "Tamo smo bili Jevreji, ovdje smo Nijemci. Kako da se čovjek u tome snađe?", piše Ilse Haas jednoj prijateljici.
Porodica potom odlazi u Izrael, a nakon toga u Švicarsku.
"Sjećanje je važno jer na kraju moramo učiti iz historije", kaže Adam. "I mislim da je svaki pojedinac dužan aktivno se sjećati i da može nešto postići. I tako se, nadam se, može nastaviti i bez svjedoka vremena." Na primjer, u stanu njegovih predaka.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
