Njemački Fond za odštetu slavi 25 godina: Da li je prekasno za "ispravljanje historije"?

Njemački fond osnovan za odštetu milijunima prisilnih radnika nacističkog režima obilježava 25 godina od prvih isplata. No za mnoge je ova mjera nastupila prekasno.

Njemačka fondacija Sjećanje, odgovornost i budućnost (EVZ) ovog mjeseca obilježava 25 godina od prvih isplata odštete posljednjim preživjelim prisilnim radnicima nacističkog režima.

No neki su mišljenja da su te isplate trebale početi mnogo ranije, odmah nakon završetka Drugog svjetskog rata i da su trebale biti znatno veće. Prema podacima EVZ-a, između 2001. i 2007. godine, kada su izvršene posljednje isplate, u oko 100 zemalja isplaćeno je 4.4 milijarde eura za 1.66 miliona bivših prisilnih radnika i njihovih pravnih nasljednika.

Trending

Podignuta optužnica protiv muškarca iz Sarajeva: Zatočio i fizički napao maloljetnu djevojčicu

Smatra se da je između 1933. i 1945. godine za nacistički režim prisilno radilo oko 26 miliona ljudi, od kojih otprilike polovica u okupiranoj Europi izvan granica Njemačke. Prema službenim procjenama, s područja bivše Jugoslavije je oko 200.000 ljudi bilo prislino raditi za potrebe Njemačke: u rudnicima, tvornicama ili u poljoprivredi. Povijesne studije pokazale su da bi, kada bi se u potpunosti nadoknadio sav ropski rad obavljen u nacističko doba, prvotni fond morao iznositi između 180 i 220 milijardi njemačkih maraka (90 –12 milijardi eura).

"Ako me pitate osobno: je li fond bio velik? Ne, naravno da nije, mjereno prema počinjenoj nepravdi", rekla je čelnica EVZ-a Andrea Despot. "Bilo je oko 26 miliona ljudi koji su radili u tvornicama, u poljoprivredi, u crkvama, u privatnim domovima, u firmama. Jedva da je postojao dio društva koji od toga nije profitirao. Moglo bi se reći da to ni izbliza nije nadoknadilo štetu i iskorištavanje." 

EVZ je osnovan u julu 2000. godine, kako bi se prisilnim radnicima isplatila odšteta i kao zaklada za promicanje i financiranje projekata koji podupiru ljudska prava, demokratske vrijednosti i interese preživjelih nacističkog režima. Organizaciji je dodijeljen fond od 10,1 milijardu njemačkih maraka, od čega je polovicu platila savezna vlada, a drugu polovicu organizacija od oko 6.500 njemačkih firmi, nazvana Njemačka poslovna zakladna inicijativa, od kojih su mnoge, ali ne sve, bile firme koje su koristile prisilni rad.

Robovima iz nacističkog doba "simbolična" odšteta

Iako je Zapadna Njemačka uvela mjere odštete, poput "Saveznog zakona o naknadi štete" iz 1953. za osobe progonjene iz političkih, rasnih ili vjerskih razloga, te su mjere isključivale prisilne radnike. Od 1950-ih do 1980-ih godina, pod javnim pritiskom, neke su velike zapadnonjemačke firme dobrovoljno isplaćivale milijune njemačkih maraka prisilnim radnicima, ali ne i onima koji su se nalazili u istočnoj Europi.

Rasprava 1990-ih bila je mukotrpna, a mnoge su njemačke firme u početku odbijale pridonijeti fondu i prihvatiti odgovornost za prisilni rad. "Na kraju je to u osnovi bila samo simbolika u brojevima", kaže Constantin Goschler, povjesničar na Univerzitetu Ruhr u Bochumu koji je 2012. objavio opsežnu zbirku studija o odšteti za prisilne radnike iz nacističkog doba.

"Predstavnici tužitelja govorili su: trebamo najmanje dvoznamenkasti broj [milijardi], a oni koji plaćaju govorili su: želimo broj koji je najviše dvoznamenkasti", dodao je. "I tako je na kraju ispalo 10 milijardi DEM. To nije imalo nikakve veze s veličinom štete, bila je to čista pregovaračka psihologija."

Važnu ulogu odigrali su i pravni pritisci, jer su sve veće skupine žrtava, posebice u SAD-u, počele otkrivati moć skupnih tužbi. "To nije bila čisto moralna ili etička odluka –o je bio dio toga, ali ne i jedini razlog", rekla je Despot za DW. "Nakon desetljeća zahtjeva preživjelih, postojao je međunarodni pritisak, posebice iz SAD-a i od židovskih organizacija, koje su pripremale grupne tužbe."

Te prijetnje naposljetku su navele Njemačku da uđe u pregovore s SAD-om radi uspostavljanja pravne jasnoće za budućnost. 

Zašto se na odštetu toliko dugo čekalo?

Goschler je rekao da postoji jedan sveobuhvatni razlog zašto je njemačka država više od pola stoljeća čekala da ponudi odštetu bivšim prisilnim radnicima. "Prvi razlog bio je Hladni rat", rekao je za DW. "Tokom Hladnog rata vrijedio je princip: ne šaljemo novac iza Željezne zavjese." To je značilo da je Zapadna Njemačka jednostavno odbijala slati ikakav novac svojim istočnim susjedima, posebice Poljskoj.

Drugi faktor, rekao je Goschler, bio je taj što su bivši prisilni radnici u istočnoj Europi od svoje zemlje često bili tretirani sa sumnjičavošću i stoga su imali malo zagovornika u domovini. "Prisilni radnici – mnoge od njih bile su žene – bivšem Sovjetskom Savezu smatrani su kolaboratorima koji su radili za nacističko ratno gospodarstvo, a kada su se po završetku rata vratili kući, nisu im vjerovali, slali su ih u logore za provjeru i filtriranje, živjeli su prilično jadan život", rekao je.

Štoviše, Goschler je ustvrdio da su preživjeli, kada ih je Njemačka napokon odštetila, manje marili za novac nego za ispravljanje historijskih zapisa. "Važniji od onog malo novca koji su dobili iz Njemačke bio je certifikat koji je potvrđivao da su žrtve, a ne izdajnici", rekao je.

Odbrana ljudskih prava i demokracije

Još uvijek živi mnogi bivši prisilni radnici: Židovska organizacija za odštetu (Jewish Claims Conference) izjavila je da diljem svijeta još ima oko 200.000 židovskih preživjelih, plus nekoliko stotina hiljada preživjelih na istoku Europe, Roma i Sinta te bivših političkih zatvorenika koji su bili prisiljeni raditi za naciste –očan broj za te posljednje skupine nikada nije utvrđen.

Iako su zahtjevi za odštetom odavno podmireni, EVZ nastavlja s radom i danas. EVZ je sada dobrotvorna zaklada koja financira projekte kojima se promiču ljudska prava, demokratske vrijednosti te povijesno i političko obrazovanje.

Kako kaže Despot, glavna svrha EVZ-a danas je održavanje njemačkog kulturnog sjećanja na nacističko razdoblje, posebice na programe prisilnog rada od kojih su profitirali hiljade njemačkih firmi.

2025. EVZ je proglašen "nepoželjnom organizacijom" od strane Kremlja, nakon što je pokazao potporu Ukrajini. „Ukrajina, Bjelorusija i Rusija bile su duboko obilježene genocidnom i eksploatatorskom njemačkom okupacijom", rekla je Despot. "Te smo zemlje vidjeli kao partnere u našem radu. Ruski rat protiv Ukrajine danas je također napad na ukrajinski identitet i ukrajinsku povijest."

EVZ danas, između ostalog, pomaže ruskim i bjeloruskim organizacijama koje su njihove vlade protjerale u egzil, piše DW.