Sjećanje na 1994. i dan kada su rafali zasuli sarajevske tramvaje i ubili Nedžada Hadžibajrića

Ujutro 8. oktobra 1994. godine tramvaji su još jednom krenuli sarajevskim ulicama. 

Građanima Sarajeva koji su pod opsadom živjeli već gotovo tri godine živio pod opsadom, u tom periodu tramvaj nije bio tek sredstvo javnog prijevoza. Bio je jedan od rijetkih ostataka života koji je pokušavao izgledati normalno.

Kada je u tom periodu, jedan od onih "kocka" TATRA tramvaja koji imaju vrata s obje strane vozila, pa je mogao ići po istim šinama, bez okretanja, onako "naprijed-nazad", proradio od zgrade RTV doma i išao dvije stanice duž Alipašinog Polja, mnogi su išli tek da se provozaju. Naprijed i nazad. Pet minuta 'naprijed-nazad' u kockastom tramvaju mnogima je bio vrhunac normalnosti tog dana, sedmice, mjeseca, godine. 

Trending

Vodosnabdijevanje u Sarajevu na rubu: Gubici vode trenutno iznose 71 posto

Filharmonija tramvaja na šinama

Za one koji ne znaju vrijedi podsjetiti i kako je u aprilu 1994, sarajevski tramvaj, nakon skoro 600 dana prekida počeo saobraćati. Dvanaest vozila preživjelo je sumrak civilizacije i agresorske napade i pojedini od njih nastavili su saobraćati. Zvuk tramvaja kako 'štekće' šinama, u gradu u kojem su svakodnevno odjekivale granate i sirene, imao je filharmonijske tonove. Bio nam je podsjetnik da Sarajevo nije samo grad pod opsadom.

Bijaše tako i 8. oktobra, no, nažalost, srpske nišandžije na brdima tog su dana imali druge planove. 

Prema zapisima, tog je dana, s položaja vojske RS na Jevrejskom groblju otvorena vatra iz mitraljeza M-84, oružja koje je među građanima opkoljenog Sarajeva dobilo nadimak "sijač smrti", koji, kako zapisa jednom kolega Almir Panjeta: "Ispaljuje 800 metaka u minuti. Na udaljenosti do jednog kilometra, uz optički nišan, skoro da mu je nemoguće pobjeći. Ukoliko mu se nađete u dometu, prvo ćete čuti zvižduk metaka i njihovo udaranje po asfaltu, pa tek onda i zvuk njihovog ispaljenja. Ako imate sreće."

Ovaj put, meta nečijeg optičkog nišana bila su dva tramvaja puna putnika, koji su se u tom trenutku nalazili na Marijin-Dvoru. U napadu je ubijen vozač tramvaja Nedžad Hadžibajrić. Ranjeno je 12 putnika, među njima i sedmero djece.

Sarajevo pod opsadom

Taj prizor danas je teško odvojiti od šire slike Sarajeva pod opsadom: propucani tramvaji, krvavih stepenica, stoje na šinama, rafali, tih 800 metaka u minuti, koji svakodnevni život u trenu pretvaraju u jezivu borbu za preživljavanje.

Sarajevo je tada već više od dvije i po godine bilo pod opsadom. Grad je bio okružen položajima s kojih su svakodnevno ispaljivane granate i otvarana snajperska i mitraljeska vatra. Građani su trčali na ulicama, kuhali i spavali u podrumima, čekali u redovima za vodu i hranu, a djeca su odrastala uz zvukove granatiranja. Ipak, grad je nastavljao živjeti. Ljudi su išli na posao kada su mogli, a djeca u školu. Otvarala su se kina, održavale izložbe, koncerti i predstave. I zato ti napadi na javni prijevoz nose posebnu težinu. Tramvaj koji se kreće i vozi radne ljude, srednjoškolce i studente, bio je jedan od najvidljivijih znakova da Sarajevo pod opsadom nije prestalo biti grad.

Nakon napada 8. oktobra 1994. godine tramvajski saobraćaj u opkoljenom Sarajevu bio je obustavljen. Posljedice ovog napada zabilježio je Associated Press i jako ih je teško i mučno gledati, i snimak - koji možete pogledati OVDJE - nije namijenjen mlađoj publici.