Prof. dr. Dizdarević odgovorio na pismo iz KCUS-a i komentirao amneziju Alise Mutap

Jedan od članova tima vještaka u slučaju Dženana Memića bio je i prof. dr. Kemal Dizdarević.

Bio je jedan od onih koji su "vještačili" Alisu Mutap i njene tvrdnje o amneziji. Alisa Mutap, podsjetimo, bila je djevojka ubijenog Dženana Memića.

Prof. dr. Dizdarević danas je reagirao na pismo koje su uputile direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu Sebija Izetbegović i dr. Enra Mehmedika-Suljić.

Njegovo pismo objavljujemo u cjelosti:

"Pročitah odgovor ‘njiha’ dvije (terminologija u skladu sa izjavom poltrona porodice Izetbegović).

Odgovor otkriva nemir. U ovom slučaju, nemir prevashodno generira Enra Suljić. Prvi odgovor koji je dala sama Sebija Izetbegović na Hayat TV-u je imao nešto drugačiju konotaciju i sadržavao je manje nemira. Razlog za to je, u ovom slučaju, kao i u mnogim drugim, činjenica da Enra Suljić, prijateljica gospodina Budnje i alijenirane vlasti, ustvari vuče konce. Sebija se pravi važna, poput tinejdžerke, ali Enra vodi kolo. A suprug, teško mi je reći, zarobljen u papučama melanholično razmišlja o prošlosti, zaboravljajući budućnost i nerazumijevajući sadašnjost.

Vratimo se činjenicama i dilemama.

Dobio sam papir o imenovanju u Komisiju za vještačenje od strane prof. dr. Sebije Izetbegović, generalne direktorice KCUS-a! Također, Izetbegovićka je u istu Komisiju imenovala prof. Jasminku Đelilović i prof. Sandru Vegar. Tada sam bio šef Klinike za neurohirurgiju 1 KCUS, ali već u otvorenom sukobu sa Izetbegovićkom. Pomenuta je samo čekala priliku da me pomakne. Zašto je baš mene imenovala u Komisiju nije do kraja jasno. Možda treba pitati Enru Suljić. Možda je mislila da ću nasjesti pa će, ako zatreba, moći mahati mojim imenom kao da sam pripadnik njihove kaste. Možda.

Operacija

Dženan Memić je operiran na Klinici za neurohirurgiju 2, s kojom nisam imamo nikakve veze, i na kojoj je šef Klinike bio doktor koji po tadašnjem (mislim i sadašnjem) Pravilniku i Statutu KCUS-a nije imao odgovarajuće uslove za tu poziciju. Dženan Memić je operiran na toj drugoj Neurohirurgiji pri čemu uopće nisam imao saznanja o samom događaju niti o operaciji. Čak i kada sam napisao vještačenje za Alisu Mutap nisam imao pojma šta je u pozadini cijele priče.

Očigledno je sadržaj mog vještačenja poznat Tužilaštvu, Enri, Sebiji, Đelilovićki, advokatu Feragetu, te porodici Memić. Povodom ovog tragičnog događaja, te mog vještačenja dao sam i zvaničnu izjavu državnom Tužilaštvu. Nikada u životu nisam sreo članove porodice Memić niti njihovog advokata.

U tekstu vještačenja, izrazio sam sumnju u postojanje amnezije što je potpisom podržala prof. Vegar, dok je prof. Đelilović otvoreno negodovala, čak me je nazvala telefonom u ljekarsku sobu KCUS, preko mog tada zvaničnog lokala, te tražila da promijenim svoje vještačenje. Zašto je to uradila - ne znam, ali znam da sam joj oštro odgovorio iznenađen njenim zahtjevom i objasnio da se vještačenje ne može naknadno mijenjati, te da onaj kome se ne sviđa sadržaj mog vještačenja može uvijek tražiti nadvještačenje. Uskoro sam dobio ponovo zahtjev za novim vještačenjem od strane generalne direktorice s propratnim, vrlo neobičnim i u negativnom tonu napisanim tekstom iz Kantonalnog tužilaštva u kojem se navodi da oni nisu tražili takvu vrstu vještačenja. Propratne opaske koje su bile u tekstu Tužilaštva su mi uistinu zazvučale čudno.

Vratio sam pomenute papire izjavivši da sam napisao svoj nalaz prema sopstvenom znanju i savjesti, te da nemam ništa novo dodati.

Nakon toga je formirana nova Komisija za vještačenje u KCUS, u kojoj je ostala samo prof. Đelilović iz prethodne Komisije. Zašto je ona ostala, treba pitati Sebiju Izetbegović. A možda, ipak, upitati Enru Suljić?

Redoslijed

Tada uopće nisam znao da je još ranije vršeno vještačenje i to od strane zvaničnih sudskih vješataka prof. Kučukalića i prof. Bravo. Oni nisu mogli biti u Komisiji kao liječnici KCUS-a, koje selektira prof. Izetbegović, jer su već bili u penziji.

Enra Suljić i Sebija Izetbegović su u svom otvorenom pismu zaprijetile ocu Dženana Memića. Neutralan čitatelj ima utisak da su pomenute profesorice bezdušne i manipulativne. Njihov tekst obiluje potrebom da se stvari zamagle i nejasno predstave. Da su imale namjeru biti jasne i da nisu u nemiru, izazvanom nečim moćnim i zlokobnim, navele bi redoslijed događaja i jasan tajming izbora Komisija, izbjegle bi izolirano citirati prof. Đelilović, ne bi stvarale zabunu pričom o tome da one nisu kvalificirane da daju procjenu vještačenja, ne bi odgovarale otvorenim pismom s prijetnjama već bi našle načina da objasne svoju ulogu ogorčenom ocu koji javno i hrabro nosi očigledan i težak teret, u nadi da će doći do istine o ubijenom sinu. Ustvari, Memić ih ne krivi ni za šta konkrektno, samo ih proziva (poziva) osjećajući (ili znajući) da njihova uloga ima neki značaj u čitavom ovom tragičnom zbivanju.

Navedimo bitno:

1. Imenovan sam u Komisiju za vještačenje po nalogu prof. Izetbegović;

2. Otvoreno sam izrazio sumnju u postojanje amnezije i obrazložio razloge za to. Ta tvrdnja, proizašla iz vještačenja, je mogla biti osnova za drugačiji pristup istrazi;

3. Direktno i indirektno su me pokušali uvjeriti i pritisnuti da promijenim nalaz. Pravi razlog za to ne znam i o tome mogu samo nagađati;

4. Vještačenje sam dao na osnovu pregleda dokumentacije i razgovora sa prof. Đelilović koja se, što mi je bilo vrlo čudno, doimala kao neko ko zastupa interese gospođe Mutap;

5. Prilikom vještačenja sam insistirao da porazgovaram sa gospođom Mutap. Međutim, prof. Đelilović mi je rekla da to nije moguće, te sam zabilježio u nalazu da nisam imao priliku pregledati pacijenticu;

6. Ne mislim da je generalna direktorica KCUS-a, Sebija Izetbegović ovdje glavni fakor manipulacije, mislim da iza čitave ove priče oko vještačenja primarno stoji ona koja nosi njenu sliku na prsima i koja je iskorištava za sopstvene ciljeve;

7. A prof. Đelilović je pokazala i naivnost i nedovoljnu razumijevanje ove medicinske problematike. Naivnost i nerazumijevanje problematike proizilazi iz njenog čvrstog zastupanja stava, i to bez imalo ograde, da je gospođa Mutap imala amneziju (naprosto ne mogu da vjerujem da je prof. Đelilović svjesno zastupala neke interese izvan svog medicinskog uvjerenja i da je zbog toga pokušavala stvari prezentirati na način na koji ih je prezentirala). Odbrana na ovakav način proglašene ‘amnezije” nije nešto na čemu ozbiljan doktor može istrajavati. Doduše, nije do kraja jasno gdje su ovdje ozbiljni doktori."