MI O NAMA: Pozitivne priče o ljudima iz Bosne i Hercegovine

Priča Enesa Škrge iz Travnika

Zovem se Enes Škrgo i rođen sam u Travniku. Već 15 godina radim kao kustos u memorijalnom muzeju „Rodna kuća Ive Andrića“.

Kod mene je uvijek postojalo zanimanje za čitanje i književnost, koje traje i do danas. Naravno, kroz čitanje sam se počeo i zanimati i za pisanje, no to su uglavnom bili novinarski radovi, posebice dok sam bio student filozofije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Pisao sam za magazin „Naši dani“, vršio razne pozorišne kritike i radio intervjue s dramskim umjetnicima. Pored toga, imao sam još jedno zanimanje, a to je bio aktivan angažman i rad u amaterskom pozorištu u Travniku koje je doprinijelo profiliranju mog sadašnjeg poziva i posla.

Tokom studiranja, uvijek je postojala težnja da se vratim u svoj rodni kraj. Sarajevo je za mene samo bilo prolazno mjesto gdje se studira. Tada mi je bilo, i uvijek će biti, naprosto nezamislivo da živim u Bosni i Hercegovini, a da to nije u Travniku.

Teško je tačno odrediti kada sam pročitao prvo Andrićevo djelo, najvjerovatnije u sklopu štiva školske lektire u osnovnoj školi. No, nezavisno od toga, postojalo je posebno čitalačko interesovanje za njegova djela, i iz perspektive jednog Travničanina i iz perspektive onoga što se naziva zavičajna proza Ive Andrića, posebno za djela u kojima je opisivao Travnik.

Djelo koje me u životu najviše dojmilo jeste definitivno roman „Travnička hronika“. Zaista me fascinira mnogo stvari u tom djelu. Prije svega, podudarnost s našim savremenim dobom, iako je Andrić to djelo napisao za vrijeme Drugog svjetskog rata, a ono zapravo govori o događajima od prije više od dvije stotine godina u Travniku. Način na koji on to piše i zapravo sam taj slijed historijskih događaja je nešto što je konstantno na našim prostorima i vidite u njegovom djelu da to zaista jeste tako; neke stvari ostaju nepromijenjene. Prvenstveno mentalitet ljudi i dosta društvenih događaja i dešavanja. Mijenjaju se samo akteri i njihova imena, dok sve ostalo ostaje isto. Osim toga, ono što je za mene zanimljivo iz perspektive čitaoca i što mi je važno za Andrića kao pisca i pokazuje njegovu vitalnost, životnost i aktuelnost, jeste to što koliko god puta čitali njegova djela, pri svakom novom čitanju vidite da postoje neke stvari koje su vam na neki način promakle.

Što se tiče samog posla kustosa, teško je odrediti samo jedan aspekt zašto je ovaj posao toliko dobar i zanimljiv. Rekao bih da je prije svega bitna mogućnost susretanja s raznim ljudima. Svakodnevno se susrećem s potpunim strancima iz zemalja od Australije, preko azijskih država pa sve do država američkih kontinenata. S tim ljudima se često dogovore razne saradnje, komunikacija, razmjena informacija, pa se nerijetko desi i prijateljstvo.

Prostorije muzeja „Rodna kuća Ive Andrića“ su uvijek slobodne svima u gradu. Često imamo promocije knjiga i predavanja na temu srednjovjekovne Bosne i Hercegovine, a takođe želimo zainteresovati mlade ljude da počnu više čitati, stvarati vlastite književne forme i izražavati se na ovaj način. Nastojimo u budućnosti održati i neke edukativne radionice i programe iz domena književnosti. Cilj nam je ohrabriti mlade ljude, a i sve ostale koji su zainteresovani za književnost i umjetnost, da počnu svakodnevno koristiti Muzej i našu čitaonicu.

Želim za kraj zahvaliti svim svojim kolegama s kojima sam imao čast raditi posljednjih 15 godina. Sve što se ovdje postiglo, ne bih mogao uraditi sam i bez njihove pomoći. Takođe, nadam se da će se ljudi zaista više obratiti pažnju i zainteresovati se za čitanje. Čitajte, bilo da je to roman, drama, strip, novine; bilo šta, bitno je čitati i svakodnevno nadograđivati sebe.