Kad trkači završe u bolnici: Prednosti trčanja i neželjene posljedice

Banjalučki polumaraton koji je održan u subotu, kao epilog imao je  hiljade sretnih trkača koji su došli na cilj, ali i četiri osobe koje su  nakon utrke hospitalizirane. 

Dvoje od njih čak je bilo i u induciranoj komi  zbog simptoma toplotnog udara.

Prema informacijama koje smo dobili od organizatora Banjalučkog polumaratona, sve hospitalizirane osobe  su izašle iz intenzivne njege,  bolje su i očekuje se njihov odlazak kućama. 

Vijest o trkačima koji su završili u bolnici izazvala je različite reakcije među aktivnim sportistima i rekreativcima, a pokušat ćemo otkriti razloge zbog kojih se dešavaju takve stvari. Zdravstveni problemi tokom utrka,pogotovo maratona i polumaratona, česta su, gotovo normalna pojava, ali uz adekvatnu pripremu svakako se mogu spriječiti. 

Odgovornost organizatora je postaviti dovoljno medicinskih punktova i omogućiti brzo pružanje pomoći, što je u slučaju Banjalučkog polumaratona bilo ispunjeno. Ali velika odgovornost leži na pojedincu, trkaču i njegovoj ili njenoj adekvatnoj pripremi.   Često su želje i ambicije pojedinca mnogo veće od mogućnosti.

Na banjalučkom polumaratonu bilo je deset medicinskih punktova i četiri mobilne medicinske ekipe. Punktovi s vodom bili su na svaka dva do tri kilometra. 

Naše tijelo nije isto svaki dan

"Kao organizator mogu vam reći da su neprilagođenost vremenskim uvjetima, trenutno stanje organizma, samouvjerenost i neznanje faktori koji nose rizik od povreda. Naše iskustvo govori da su većina onih koji kolabriraju tzv. DIF-ovci, mladi ljudi koji nisu imali dovoljno priprema, ili koji su po svaku cijenu željeli ostvariti zadato vrijeme. Bilo je tu i energetskih napitaka, gelova i ostalih supstanci koje nisu zabranjene, ali se trebaju provjeriti ranije u istim uvjetima", izjavio je Goran Ćorić, organizator banjalučkog polumaratona za Radiosarajevo.ba.

I sam Ćorić, kao pasionirani trkač amater, imao je jedno neugodno iskustvo koje mu je bilo velika škola. Tokom priprema za maraton u New Yorku, a noć pred napornog treninga, odlučio se "počastiti" pivom, što je naredni dan  dovelo do dehidracije i pucanja mišića.

"Kao trkač navest ću svoj primjer. Tokom priprema za maraton u New Yorku trčao sam Apatinski polumaraton, a potom nastavio trčati do 37 kilometara, što je bilo po mom planu priprema za taj dan. Noć ranije imao sam drugu vrstu priprema, 'pripremao' sam se u kafani uz pivo. Sljedeći dan pukao mi je mišić zbog dehidracije koju izaziva alkohol. 

Mi moramo naučiti da naše tijelo nije isto svaki dan i da ono što smo istrčali jučer možda nećemo istrčati danas. Nije grijeh popiti pivo, ali jeste grijeh ignorisati te činjenice i dovesti sebe i svoje zdravlje u opasnost. Nije sramota spustiti tempo, stati, ionako nećete pobijediti. Ja znam da se mi svi takmičimo sami protiv sebe i da želimo pobijediti sebe, ali se ne želimo ubiti, ovo je samo rekreacija", kaže Ćorić.

Kada "povući ručnu" i odustati od trke

Hanifa Terzić, koja je preko dvadeset godina u ovom sportu i iza sebe ima pretrčane maratone, a prošle godine je bila i jedna od pobjednica Vučko Traila,  imala je slično iskustvo. Na prošlogodišnjem polumaratonu u Banjoj Luci  shvatila je  da je vrućina uradila svoje,  da ne može, te da bi mogla imati zdravstvenih problema ako nastavi utrku. Odlučila "povući ručnu" i odustati od utrke.  O ovome je pisala na svom Facebook profilu, a njen post ispratilo je na stotine reakcija.

Hanifa Terzić - Pobjednica prošlogodišnjeg Vučko traila na utrci od 13 kilometara

Hanifa Terzić u izjavi za Radiosarajevo.ba kaže kako postoji mnogo toga što se može uraditi prije utrke kako bi se pokušali spriječiti zdravstveni problemi.

"Teško je reći šta je tačan uzrok kod ovih trkača koji su nažalost završili u bolnici, ali postoje stvari koje mi moramo preventivno poduzeti prije samog takmičenja, ali i prije bilo kojeg treninga i fizičke aktivnosti. Na taj način izbjeći ćemo neželjene posljedice koje mogu završiti i tragično. Često zaboravljamo koliko je važno hidrirati se, ne samo na dan utrke, nego i nekoliko dana ranije. Naročito kada je ovo doba godine i kada temperature na utrci mogu biti jako visoke.

Mi živimo na takvom podneblju gdje su oscilacije u temperaturi u toku godine ogromne. Većina rekreativaca se za utrke sprema na jako ugodnim temperaturama (10-15 °C) i onda kada ih na utrci sačeka 25-30 °C nađu se u problemu. Dan utrke nije taj kada trebamo da guramo iznad svojih granica. Moje mišljenje je da je najvažnije hidrirati se nekoliko dana prije utrke i naravno na dan utrke. Treba unositi dva to tri litra vode dnevno i ne samo vode nego i izotoničnih napitaka, zbog toga što kroz znojenje gubimo puno minerala. Ne gubimo samo vodu, nego i soli, koje su, da se laički izrazim provodnici struje u našem tijelu i mogu da naprave priličan problem od nekih jednostavnih problema poput grčeva, do zastoja rada srca.

Zbog toga je jako važno da vodimo računa o sebi u danima prije takmičenja, a ne samo na dan takmičenja. Što se tiče samog takmičenja, ljudi da bi uštedili par sekundi propuštaju da se hidriraju od samog početka utrke. Ako je temperatura visoka na startu treba piti vodu i prije samog starta, jer kad osjetimo žeđ tijelo je već iscrpljeno. Teško je onda nadoknaditi to i tu dolazi do zamaranja, povišen je puls, teško se diše i mislim da je to trenutak kada čovjek treba, ako ništa da uspori.

Ljudi nekada imaju mučnine, povraćaju, vrtoglavice, dešava se da ih probada u prsima i to je trenutak kada definitivno treba stati. To više nije dan za takmičenje i nije svaka utrka za lični rekord, posebno kada je vani visoka temperatura. Treba voditi računa o sebi i svom zdravlju, jer jedna utrka ne znači apsolutno ništa. Pogotovo danas kada imamo toliko utrka, polumaratona... Dakle imamo mnogo prilika da se poprave vremena i eventualno razočarenje zbog odustajanja ili lošeg rezultata", kaže Hanifa Terzić.

Terzić ističe kako je organizator uradio sve što se može uraditi da takmičare zaštiti i stvori im uvjete kako bi što lakše završili utrku bez povreda i zdravstvenih problema.

"Ja konkretno ove godine nisam bila u Banjoj Luci, zbog toga što sam imala već dvije utrke i nisam željela da idem na treću, upravo da ne bih išla preko svojih granica i to preporučujem svima. Treba ponekad povući ručnu. Međutim znam da je Banjalučki polumaraton jako dobro organizirana utrka. Usudit ću se da kažem najbolje organizirana utrka u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Utrka je fantastično organizirana, ima dovoljno okrepnih stanica, imaju medicinsku pomoć na stazi...

Nigdje drugo na svijetu neće dobiti više od toga što su vam dali organizatori polumaratona u Banjoj Luci. Ljudi jednostavno ponekad odu preko svojih granica, kada im se više ne može pomoći. Ne može niko pratiti šta je kome u glavi, koliki je kome puls. Čak da imate i trenera pored sebe, ne može ni on vršiti kontrolu. Kontrola je svako od nas. Mi smo ti koji odlučujemo da li nastaviti, kojim tempom, da li odustati... Ovakvih slučajeva će biti, ne samo kod nas, nego u čitavom svijetu. Treba samo pokušati malo apelovati na ljude, da se zaustave i da shvate da jedna utrka ništa ne mijenja u životu i da nije nikakva sramota odustati. Na svojim nogama prošetati, otići popiti kafu i napraviti plan kako će na sljedećoj uraditi bolje", ističe uspješna trkačioca Hanifa Terzić za Radiosarajevo.ba.