Legendarni novinar Zdravko Lipovac: Edin Džeko – Imperator Džekson

Proslavljeni sarajevski sportski novinar Zdravko Lipovac priprema knjigu koja će uskoro biti objavljena na domaćem i inozemnom tržištu u kojoj  će govoriti o proslavljenim nogometašima iz Bosne i Hercegovine.

Lipovac, koji je i sam nekada nosio dres Željezničara, u svojoj knjizi ima u planu da govori o velikim bivšim i sadašnjim imenima sa bh. nogometne scene, koji su ostavili veliki trag na nogometnoj sceni širom BiH i Europe.

Knjiga je u pripremi i uz dozvolu Lipovca donosimo priču o Edinu Džeki i kako je Lipovac vidio ovog sjajnog napadača iz redova Rome kojeg je nazvao – Imperator Džekson.

Njegovu objavu na Facebooku objavljujemo u cijelosti:

„Mora da neka nevidljiva pozitivna loptaška energija, odnekud „odozgo“ zrači baš na Briješće, sarajevsko naselje udaljeno 6-7 km od stadiona Grbavica. Tu sam i sam odrastao. U rasponu od stotinu kvadratnih metara djetinjstvo su provela i prvu pravu fudbalsku loptu su šutala čak petorica velikih igrača-internacionalca: Mirsad i Elvir Baljić, Silvano Martina, nekad poznati golman u italijanskoj Seriji A, te Predrag Pašić-Paja, koji će poslije napraviti karijeru na Koševu i doći do Svjetskog prvenstva u Španiji 1982. I, naravno – Edin Džeko.

Njegov otac Midhat, kojeg smo svi u raji zvali Mito bio je još kao momčić vrlo dobar igrač. U početku je trpio udarce i startove, a kasnije je, bogami, počeo i uzvraćati u nimalo nježnim duelima. Jer, u svakoj raji, postojao je rejting za koji si se morao sam izboriti svojim znanjem i što odvažnijim stavom. U ranoj mladosti zajedno smo šutali loptu na igralištu briješćanske škole. Mito bješe vješt dribler, ubojitog udarca desnom nogom. Igrao je poslije za sarajevske nižerazredne klubove Saobraćajac i Novi grad. 

Njegov sin, danas afirmisani internacionalac Edin Džeko bukvalno je ponikao iz briješćanskog pepela. Njihova kuća je izgorjela na početku ratnog ludila devedesetih, kada je Edin imao šest godina. Sarajevom su tada odjekivale detonacije i vrebali podli snajperski hici. Otac Midhat je porodicu sklonio u nešto sigurnije naselje Otoka uz samu rijeku Miljacku, odakle potiče njegova supruga Belma. Kada se miris baruta razišao Mithatov i Belmin sin Edin počeo je pikati loptu, sretan da se više ne mora kriti u podrumu. Pridružio se mališanima “Želje” na treningu u školi na Dolac Malti. Plavokosi i nježni dječak uvijek je bio u pratnji oca, koji mu je bio najveća podrška. Stadion Grbavica su ubrzo razminirali te je za sve koji su voljeli plavu boju bilo dovoljno sigurno, Edin koga samo otac od milja zove Džekson svojim je sitnim i razigranim korakom, kročio na travnjak. 

„Bio je opčinjen loptom. A, njegova sestra Merima tražila je samo knjigu, koju sam morala kupiti u maloj knjižari ispod škole. Kad se morao svaki dinar prevrnuti. Kupi za kuću, pa ako ostane za loptu i knjigu“, pričala mi je mati Belma kada je Merima kao mladi novinar bila na praksi u Bosanskom programu radija Deutsche Welle (DW).

Kao junior „Želje“ Edin je postigao sva četiri gola u finalu omladinskog kupa protiv Slobode iz Tuzle, igranom na stadionu Koševo, i tako klubu obezbjedio titulu (4:3). Trener Amar Osim će nakon toga visokog momka prebaciti na treninge prvog tima. Amar će mnogo kasnije jednom njemačkom reporteru reći: “Edin je u svim uzrastima kluba, počevši od pjetlića, pa preko kadeta i juniora bio najbolji strijelac“! 

No, njegova karijera na Grbavici nije tekla samo uzlaznom putanjom, posebno kada Amar Osim koji ga je podržavao u razvoju nije više bio šef. Kad novog trenera Čeha Jiržija Plišeka odigrao je sa 17 godina tek nekoliko utakmica. Čeh je ipak bio mudar. Kada je i sam morao otići iz Sarajeva doveo je Edina u češke Teplice. Na Grbavici su kažu zadovoljno pljesnuli rukama, kada im je iz češkog kluba stigla upata od 50.000 evra. Tamo je Edin doživio preporod i postao drugi strijelac prvenstva sa 18 golova.

Kako njemačka granica nije daleko, lovci na talente su uočili novajliju. Na preporuku Husnije Fazlića, nekadašnje desetke banjalučkog Borca, prvoligaš Wolsburg je bacio oko na mladog bosanskog golgetera. Naime, Fazlić je za Werder iz Bremena radio kao lovac na talente. Ali, Werder nije reagovao na preporuke. Međutim trener Wolfsburga Felix Magath, nekadašnji Fazlićev suigrač u Saarbrückenu bio je otvoren za sugestije. Prepoznao je potencijal mladog Sarajlije i ugovor je brzo potpisan. Visok, šutira sa obje noge, umije tresti mrežu. Od tada Džeko pravi ogromne pomake.

Edin se napamet razumije sa još jednim Bosancem, Zvjezdanom Misimovićem, koji je ponikao u Bayernu iz Munchena. „Miske“ servira odlične lopte Edinu, koji uz pomoć suigrača brzo uči njemački i uklapa se u tim. U sezoni 2008 /2009 Wolfsburg je neočekivano osvojio titulu prvaka, a Edin Džeko je u toj sezoni drugi na listi strijelaca Bundeslige sa 26 postignutih golova, odmah iza Grafitea koji je dao dva više. 
U narednoj sezoni 2009/10. Džeki je konačno uručena minijatura malih topova (Torjägerkanone) koju dobija kao prvi strijelac njemačke Bundeslige ovog puta sa 22 gola.

Niz bogatih evropskih klubova počinje da se zanima za Džeku. Njegova sestra Merima bila je na šampionskom slavlju u Wolfsburgu. Kaže da brata do tada nije vidjela da tako sija od sreće.

Džeku traži i klub njegovih dječačkih snova AC Milan. Nekadašnji italijanski i evropski gigant nije imao sumu koju je na tržištu nametnuo Džekin kvalitet. Edin odlazi u Eglesku, u bogat Manchester City. To je Wolfsburgu donijelo 37,5 miliona eura, što je bio do tada najveći transfer jednog igrača iz Bundeslige. Wolfsburg,vjerovatno, više nikad neće imati takvog centarfora. 

Džeko je i u novom klubu davao golove, ali ne tako često kao u Bundesligi. Čuveni trener Portugalac Mourinho znao je reći da je za njega Džeko najbolji igrač “jer postiže odlučujuće golove“. Kao 2012. godine kada su “građani“ u posljednjem kolu na svom terenu gubili utakmicu protiv QPR-a. U sudijskoj nadoknadi, u 92. minuti Edin izjednačuje rezultat na 2:2, da bi na kraju njegov tim slavio pobjedu od 3:2! Nakon daleke 1968. Manchester City je ponovo osvojio titulu prvaka Engleske.

Njegovu golgetersku auru koju je, očito, usmjeravala beskrajna loptaška inteligncija smještena negdje iznad Briješća, ipak je donekle ometala i engleska kiša. Bosanski Italijan Silvano Martina, koji je svojedobno igrao i za rimski Lazio, Džekinom će ocu po davnoj komšijskoj liniji prijateljskim savjetom pomoći da se Edin skrasi u vječnom gradu Rimu.

Navijači nebeskoplavih iz Manchestera bili su vrlo tužni kada su čuli da Edin odlazi. Ponuda italijanske Rome je bila dobra, ne toliko zbog novca, koliko zbog blizine rodnoj Bosni i Sarajevu. Naravno,drevni Rim je atraktivna destinacija, sunca je mnogo više, temparment Italijana bliži mu je nego onaj uštirkani, engleski.Ipak, baš kao na početku, u Željezničaru, Edin je u prvoj sezoni na Apeninskom poluotoku morao istrpjeti sumnje pa i uvrede. Bio je stalno u šansi, što je odlika rasnih golgetera, ali je u želji da što prije „proradi“ promašivao i nemoguće. Italijanski listovi pisali da je njegov transfer najveći promašaj Rome.

U klubu, na čijem amblemu je “Vučica“ koja je po legendi dojila osnivače grada Romula i Rema, broj jedan je igrač Francesco Totti, ali je na na kraju karijere. Tražio se novi junak. Činilo se da je Edin daleko od toga, da je možda bliže izlaznim vratima. Dao je osam golova u toj prvoj sezoni i otrpio sve. Narodna izreka „strpljen spašen“ sigurno je i dio socijalne inteligencije upornog momka iz Briješća. 

Džeko je 2017. „eksplodirao“. Prvi je golgeter Serije A sa 39 golova. Broj golova u sezoni na izmaku (2018.) na domaćoj i intrernacionalnoj sceni je 24. Kada je Roma u četvrt-finalu Lige prvaka eliminisala čuvenu Messijevu Barcelonu, a Edin prvim golom načeo „Barsu“ na stadionu Komunale je vladao delirij, a grad na Tibru je odjednom dobio novog junaka. Isti oni koji su u prvoj Džekinoj sezoni objavljivali uvrede poput one da je Džeko “slijepac koji ne vidi gol" sada se utrkuju u hvalospjevima: “Džeko – novi rimski imperator!”. Što te ne ubije, to te ojača, kaže stara mudrost. 

Edin je, mada međunarodna zvijezda visokog sjaja, ostao pošten momak zdravog duha, poznat po spremnosti da pomogne bolesnoj i izbjegloj djeci. Dobro čini i dobrom se nadaj, tako su ga sigurno učili kod kuće. Nije zaludu postao ambasador UNICEF-a.

Žao mi je samo što je na Svjetskom prvenstvu 2014. u Brazilu tamo neki sudija sa Novog Zelanda mahao ofsajd Edinu protiv Nigerije i poništio čisti gol reprezentsciji BiH za koju je do sada Džeko odigrao 90 utakmica i postigao 52 gola. Svaki je gol biser na njegovoj golgeterskoj kruni.I taj sudija je sigurno postao bolji, dobronamjerno zna reći golgeter Rome i BiH reprezentacije.

Nisam još bio u Rimu za vrijeme vladavine nogometnog imperatora Džeksona. Obećao sam mu da ću ga obići. Ubaciću novčić u čuvenu fontanu koja donosi sreću, neka sudbina pripazi malu fudbalsku raju, možda i unuke mojih davnašnjih saigrača. Jer sam siguran da je nečija nevidljiva ruka još u vrijeme kada je jedna kuća u Briješću pretvarana u zgarište, ubacila novčić u Fontanu di Trevi. Za Edinovu sreću.