Njihov uspjeh nije plod sreće, već ulaganja u tim

Plasman Islanda u četvrtfinale Evropskog prvenstva u Francuskoj, gdje će večeras igrati protiv domaće selekcije, priča je koja je očarala fudbalski svijet. I naravno Balkan, gdje mnogi još uvijek vjeruju u čuda i uspjehe koji se dešavaju spontano, bez po muke, uz veliku dozu sreće, u nadi da će se nešto tako desiti i njihovim klubovima i reprezentacijama, a često i životima.

Nedugo nakon plasmana u osminu finala EP-a ugledni sportski novinari su počeli otkrivati pozadinu fudbalske priče zemlje u kojoj živi 332.529 stanovnika, 60-ak hiljada više nego u četiri sarajevske gradske opštine. O izgradnji zatvorenih stadiona na kojima je moguće trenirati tokom čitave godine, stotinama manjih terena i činjenici da tamo utakmice gleda više od četiri posto stanovništva svake sedmice. Čak ni simpatični komentator Gudmundur Benediktsson ili Gumi Ben, kako ga zovu na Islandu, čiji su krici oduševljenja nakon pobjedničkog gola protiv Austrije zabavljali navijače širom svijeta nije tu bez razloga. On je bivši reprezentativac Islanda s kratkom internacionalnom karijerom i donedavno pomoćni trener KR Reykjavika, najvećeg i najtrofejnijeg lokalnog kluba.

Ovo potvrđuje i Čardaklija, koji je 1992. godine, uoči rata u domovini, na Island došao na šest mjeseci i ostao 24 godine. Tada je uz pomoć još jednog bivšeg igrača Sarajeva Tomislava Bošnjaka pronašao angažman u ekipi Breidablik Kapovagur.

"Ne bih rekao da je njihov uspjeh plod sreće, već dugogodišnjeg rada, edukacije i usavršavanja na svim nivoima, klupskim i reprezentativnim u svim uzrastima. Razlog uspjeha je također, dovođenje na čelo reprezentacije švedskog stručnjaka Larsa Lagerbacka koji je uveo disciplinu, organizaciju i prenio svoje iskustvo (trener Švedske i Nigerije na pet velikih takmičenja, bez poraza u šest utakmica protiv Engleske) na islandski tim koji sada vidimo", rekao je Čardaklija.

Golman koji je dres Sarajeva nosio 18 puta na zvaničnim utakmicama od 1989. godine, kada je došao iz visočke Bosne, do odlaska s Koševa 1992. godine, već 15 godina radi kao trener na Islandu.

"Iako su Islanđani prvi put na velikom takmičenju, priprema i organizacija su na velikom nivou tako da se sa reprezentacijom nalazilo ili nalazi 10 islandskih i jedan švedski trener, a nisu pod ugovorom sa fudbalskim savezom nego su tu da prate, analiziraju protivnike i pripremaju podatke za selektora, a neki od njih čak i vode treninge taktičke pripreme za utakmicu", ispričao je Čardaklija i upitao:

"Možete li zamisliti ili može li se desiti da naš selektor (selektori) pozove par trenera iz bh. Premijer lige i još nekoliko njih iz inostranstva da mu pomognu u radu i pripremi za utakmicu? Mislim da ne, šta bi ljudi rekli. I to je ključ uspjeha ili skandinavski način".

Pobjeda protiv Engleske u osmini finala ogroman je uspjeh islandskog fudbala, a Čardaklija govori kako su "obični" Islanđani u transu. Mnogi od njih su pred utakmicu s Engleskom bili optimisti, baš kao i pred večerašnji meč s Englezima.

"Ovaj narod i ovaj tim imaju respekt, ali vjeruju u svoj uspjeh. To najbolje opisuju riječi selektora Larsa da njegov tim uvijek ima šansu da pobjedi utakmicu i oni u to vjeruju. Velki broj navijača je u Francuskoj ili je na putu za Francusku tako da se očekuje da će na utakmici u Parizu biti tri do četiri posto Islanđana", kazao je Čardaklija.

Na pitanje zašto je ostao na Islandu, više od četiri hiljade kilometara od domovine, Čardaklija govori da je ta zemlja sve što čovjek može poželjeti osim vremenskih prilika.

"To je zemlja koja je uređena po evropskim i skandinavskim standardima, da svaki čovjek ima svoje mjesto i može da nađe put da ostvari svoje ciljeve i snove. Zemlja koja ima sistem koji brine o svima, o starim ljudima, djeci, bolesnim, invalidima... Niko se ne zaboravlja. Može se reći da ledeni Island ima dušu južnjaka", ispričao je Čardaklija.

Islanđani su veoma radišan narod, kazao je Čardaklija, mnogi rade dva posla i ne stide se onoga što rade. Niko tamo ne gubi vrijeme za ispijanje jutarnjih kafa. Uče brzo i prihvataju nove stvari, a informacije se brzo prenose. Također ulažu u obrazovanje, istraživanja i pokušavaju da napreduju na svakom nivou i svakoj starosnoj dobi.

Kazao je da u zemlji vulkana živi blizu 200 Bosanaca i Hercegovaca iz svih krajeva zemlje.

"Kao i svugdje u svijetu, vrlo su snalažljivi i sposobni tako da ima doktora, inžinjera, advokata, pekara, ribara, fudbalera i trenera i šta sve ne. Kao što se kaže 'malo nas je, ali smo dobro raspoređeni'. Pomažemo se i družimo. Moja porodica i ja smo najviše s ljudima koji su u sportu", rekao je Čardaklija.

On trenutno radi kao trener golmana prvoligaša Vikingura iz Reykjavika, u kojem je prošle godine branio i njegov sin Denis. Kao većina Islanđana i ovaj Bosanac ima dva posla. Drugi je u ženskom fudbalskom klubu Fram, gdje je trener nekoliko godina. Ni tu nije bio bez porodice. Kćerka Lejla igrala je za Fram, a danas nosi dres prvoligaša KR-a. Djevojka koja igra fudbal na Islandu nije nikakav izuzetak.

"Islanđani pokušavaju napraviti jednakost u sportu tako da se pokušava pridati podjednaka pažnja muškom i ženskom fudbalu. Ženski fudbal je izuzetno kvalitetan. Trenutno je islandska ženska reprezentacija na 16. mjestu u svijetu. Bile su učesnice završnog takmičenja Evropskog prvenstva prije par godina, a na dobrom su putu da to učine ponovo iduće godine. Bilo je govora da se uključim u rad sa reprezentacijom mladih kategorija, ali sam zbog klupskih obaveza i uslova morao da odbijem ponudu", rekao je Čardaklija.

Istakao je da aktivno prati FK Sarajevo i bh. reprezentaciju, ali da je sa saigračima s Koševa izgubio kontakt, jer su se svi rasuli po svijetu. Povremeno pošalje ili dobije poruku ili čestitku preko društvenih mreža i to je sve. Poželio je da se reprezentacija BiH plasira na SP u Rusiji i da im se desi islandska priča.