Guardian o Osimu: Jugoslovenski fudbalski gigant koji je dva puta odbio Real Madrid

Ivica Osim je bio bolestan, rekla je njegova supruga Asima. Da li bi mi smetalo da sutradan dođem u njegov stan u Sarajevu? Ali sutradan mu je bilo malo bolje. Idite u kafić na trgu, rekla je Asima, sačekajte tamo, a on će pokušati da siđe kasnije.

Piše: Jonathan Wilson, novinar Guardian-a

Do tog trenutka, iskreno, nisam očekivao mnogo. Ali nakon sat ili više, on je polako prešao, sjeo i počeo pričati. Glas mu je bio slab, blijede oči suze, ali kada smo se oprostili tri sata kasnije, to je bilo zato što sam morao da idem na aerodrom.

Trending

SAD uveo sankcije saradniku izraelskog ministra i dvama entitetima zbog nasilja na Zapadnoj obali

Bilo je to 2009. godine, a Osim dvije godine ranije i dalje je patio od posljedica moždanog udara koji je završio njegovu karijeru kao japanskog menadžera.

Gledao je utakmicu Arsenala i kada je došao u bolnicu, njegovo prvo pitanje je bilo kakav je konačni rezultat. Istina, nikada se nije oporavio i umro je u nedjelju, pet dana do svog 81. rođendana. Ali govorio je, sa karakterističnom elokvencijom, promišljenošću i direktnošću.

Govorio je o igranju za Jugoslaviju kada su pobijedili Englesku u polufinalu Evropskog prvenstva 1968. – "bili su sjajni trkači. Igrali ste protiv Nobbyja Stilesa, Alana Mulleryja, Bobbyja Charltona, i mislili ste da moraju igrati i sa svojim blizancima, jer se činilo da ih je bilo puno" – i o tome kako je Mullery u toj utakmici postao prvi isključen igrač Engleske: "Bilo je to veliko iznenađenje, jer su Englezi u to vrijeme bili poznati po fer-pleju. U fudbalu, u ovakvim utakmicama ponekad se zaboraviš. Danas je to otišlo predaleko kao posao da bi fer play bio važan. Čak je i fer play danas posao".

On je govorio o svojoj karijeri u Japanu: "Oni su sve pokrili s punom pažnjom i znaju sve što im treba, ali to jednostavno nemaju. Imaju kompleks inferiornosti, a isto tako ne možeš kupiti tradiciju… nema rizika, nema improvizacije u Japanu, a fudbal ne može bez toga… S druge strane, u Japanu je vrlo lako raditi jer disciplina je veoma teška.

Ali možda to i nije tako dobro jer ubija trenera. Neizbježno počinjete gubiti ideje i autoritet. Ne želite da izazivate krize, ali su vam potrebni problemi da biste mogli da kreirate rešenja. Najvažnija stvar u Japanu je natjerati ih da misle svojom glavom, a ne tuđom".

Govorio je o komercijalizaciji: "Ne uzbuđuje nas kako Edin Džeko igra; čekamo da vidimo kojem klubu će se sljedeće pridružiti i koja će mu cijena biti." Govorio je o tome da je dva puta odbio posao u Real Madridu i o svojim godinama slave u Sturmu iz Graza.

I pričao je, sa beskrajnom tugom, o ratu. Osim je bio selektor Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1990. godine. "Tim je", rekao je, "bio daleko, daleko bolji od zemlje. Bilo bi fantazija žaliti za tom generacijom igrača, a ne pričati o tome šta se poslije dogodilo. Mnogo ljudi je ubijeno. Zemlja je uništena. Ponekad postoje stvari koje su važnije od fudbala".

Izgubili su na jedanaesterce od Argentine u četvrtfinalu, utakmici u kojoj su imali bolje šanse iako su nakon pola sata pali na 10 igrača. Osim je morao izostaviti vezistu Srećka Kataneca jer su njegovoj porodici prije utakmice prijetili smrću.

"Ne mogu nikoga nagovoriti da ne razmišlja o tome", rekao je. "Umjesto svih drugih stvari, morali ste paziti na ime, na vjeru, na klub, na regiju zemlje iz koje igrač dolazi. Morao si sve izračunati. Sve je politika. Svaki klub je bio politika, a posebno reprezentacija je bila politika."

Bio je razočaran, ali je ostao romantičan. "Razmišljam o tome šta bi se moglo dogoditi da smo prošli Argentinu", rekao je. "Možda sam optimista, ali se u privatnoj iluziji pitam šta bi se desilo da je Jugoslavija igrala u polufinalu ili finalu, šta bi se desilo sa državom. Možda rata ne bi bilo da smo osvojili Svjetsko prvenstvo. Ne mislim da bi se stvari na taj način promijenile, ali ponekad sanjaš šta se moglo dogoditi".

Najviše je pričao o fudbalu. Osim je bio mnogo toga: visok, elegantan napadač poznat po svojoj sposobnosti driblinga, kojeg su voljeli podjednako u Sedanu, Valenciennesu i Strasbourgu, gdje je završio karijeru, kao i u Željezničaru u rodnom Sarajevu; bio je trener koji je mogao biti žestoko oštar prema svojim igračima (i svojim prevodiocima, od kojih je jednog doveo do suza tokom Azijskog kupa 2007. jer je osjećao da nedovoljno energično prenosi svoj bijes prema svojim igračima); ali prije svega bio je dio one velike generacije Jugoslovena koji je putovao svijetom igrajući i trenirajući, ali najviše od svega želi da sjedi na nekom balkanskom trgu uz kafu.

Ostao je veoma popularan u Japanu, gde je knjiga njegovih izreka prodata u više od 400.000 primjeraka, a japanski novinari su je i dalje redovno posjećivali. U njegovim posljednjim godinama, dok ga je bolest iscrpljivala, Osima je tjerao fudbal, da priča o tome ili ide na igrališta da gleda djecu kako se igraju.

To je bio njegov život. Mrzio je mnogo toga što je postalo, a ipak je to još uvijek volio, zbog radosti koju je nudila i odnosa koje je mogao izgraditi između vrlo različitih ljudi. Bio je, prije svega, čovjek fudbala.