Brat Vice Zeljkovića imenovao bjegunca Milorada Dodika u organizacioni odbor FK Borac
/ Komentari (7)
Povratak na članakNAPOMENA: Komentari su isključivo lični stavovi autora. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i pisanja komentara koji podstiču na mržnju. Strogo zabranjen bilo kakav govor mržnje na portalu radiosarajevo.ba, zbog kojeg možete biti krivično procesuirani. Radiosarajevo.ba ima pravo i obavezu da na zahtjev zvaničnih organa dostavi podatke o korisniku čiji komentari sadrže govor mržnje, kao i da korisniku trajno blokira pristup. Obaviještavamo vas da svaki čitatelj dobrovoljno pristupa čitanju i kreiranju komentara i prihvata mogućnost da neki komentari mogu sadržavati narativ koji je u suprotnosti sa vjerskim, nacionalnim, moralnim i drugim načelima. Radiosarajevo.ba ima pravo da obriše sporne ili prijavljene komentare bez najave i objašnjenja. Radiosarajevo.ba koristi automatski sistem prepoznavanja i uklanjanja govora mržnje i drugih neprimjerenih sadržaja u komentarima.
/ Najnovije
Tijelo zemlji nek je zrno, duša preseli u drvo, u tišinu svojih godova. Kao paučina ispletena sva su lica, sva imena samo svijetla noćnih brodova. . . Mogu biti bor na vjetru, sam u mraku, sam na svijetlu, drvo u tišini šume, jer me šume sve razume. Mogu biti to što jesam, zabludama svojim tesan, živo drvo ispod kore, čekam ruke da me stvore. Da bih bio veslo broda, spokojan kraj divljih voda, šibice što noću vide, bijeli štap što zna gdje ide. Biti jedna od dasaka koja oda hod koraka, odškrinuta vrata sobe, puštam svijetlo što te zove k meni. . . Pusti ljubav da prolista na koncu čista kô sunca trak. Pusti Bože da je slavim u te ruke stavim dušu za kraj. Kad me vrate zemlji crnoj, duša preseli u drvo, u tišinu svojih godova. U tom času pomirenja sve su krivnje, poniženja, jeka iz dalekih rovova. Već sam bio trn u oku, batina o desnom boku, već sam bio stup od srama, što na vijeke mora s nama. Već sam bio kundak puške gurnute u ruke muške, oštar iver ispod kože, napravi me boljim, Bože. Daj da budem dom za ptice, svoga neba prognanice, neba što u nama diše i od ljudi pravi kiše. Daj da budem okvir slika od svih mojih saputnika, slika što na grudi stišćem, šušte kao suho lišće. A na slici moja mati, mlađa no je mogu znati, još je dijete što prkosi dok u sebi dijete nosi. Jedna slika oca moga, u samoću urasloga, što na pozdrav diže ruku, šalje nijemu oporuku k meni. I evo ja, na rubu šume, djeca pale stare gume. Plamen što se nebu penje mjesto čuvat će za mene.
***
***
***
Pa Vico mu je brat a Dodik mu je dajđa - ujak, jedan drugog imenuju i tako ostaje sve u familiji !!
Smrdljive seljacine laktaske sve je u smrdljivoj tvorevini PSA dodika
e care pa nece tebe pozvati cobek zove svoje