Priča o kišnom čovjeku: Na današnji dan otišao je veliki Ayrton Senna

Svi će se složiti da je bio jedan od najvećih vozača u istoriji, ako ne i najveći. Ayrton Senna, trostruki šampion Formule 1, svoj životni put zavšio je na današnji dan prije 26 godina - 1. maja 1994. - nakon udesa na VN San Marina u Imoli.

Tužna godišnjica prilika je za podsjećanje na virtuoza za volanom. Da li je bio najveći? Ukusi su različiti, pripadao je magičnom krugu najboljih – Fangio, Clark, Prost, Senna, Schumacher, Hamilton – unutar koje treba tražiti najboljeg vozača u historiji.

Ayrton Senna da Silva rođen je 21. marta 1960. u Sao Paolu od oca Španca i majke Italijanke. Sa četiri godine počeo je voziti karting, a sa 13 upisao prvu trku. Postao je 1977. panamerički karting prvak, a 1979. i 1980. svjetski vicešampion.

Prvu "pravu" trku vozio je 1981. u Formuli Ford 1600, a već naredne godine okitio se šampionskom titulom. Prelazi 1982. u Formulu Ford 2000 i postaje britanski i evropski prvak. Posljednja stepenica prije ulaska u najbrži cirkus bilo je osvajanje naslova britanskog prvaka u Formuli 3 (1983).

Za golobradog mladića iz Sao Paola javnost se zainteresirala u rano proljeće 1984. godine. Već je sakupio nekoliko nastupa za ekipu Toleman-Hart kada je dobio poziv da povodom otvaranja renovirane staze u Nürburgringu nastupi na trci na kojoj su svi učesnici vozili potpuno identične Mercedese 190E 2.3 16V. Na startu su se našli svi najbolji vozači Formule 1, veterani, asovi 70-ih i 80-ih godina (Prost, Lauda, de Angelis, Reutemann, Hunt, Moss…), a senzacionalni i ubjedljivi pobjednik na vlažnoj stazi bio je – Ayrton Senna!

Svega nekoliko sedmica kasnije vožena je VN Monaka po pravom pljusku. Favoriti su se slabo snalazili u teškim uslovima na uskim ulicama Monte Carla, i dok su jedan za drugim odustajali Mansell, Lauda… iz pozadine se probijao nekonkurentni Toleman ostvarujući vremena za 4-5 sekundi bolja po krugu od ostalih. Baš kada je Senna dostigao vodećeg Alaina Prosta, direktor trke Jacky Ickx donio je odluku o prekidu!

Ova odluka ne samo da je prolongirala prvu pobjedu Senne u najbržem cirkusu već je, paradoksalno, oduzela Prostu titulu. "Mali Napoleon" je, naime, dobio samo polovinu bodova za pobjedu (4,5), dok bi sa potpuno odveženom trkom osvojio šest bodova za drugo mjesto što bi mu bilo dovoljno da na kraju sezone u ukupnom poretku pretekne Nikija Laudu. Nesuđeni pobjednik Ayrton Senna postao je zvijezda. Šefovi Lotusa munjevito su reagirali i ubrzo je Brazilac potpisao ugovor sa slavnom britanskom "štalom".

Već u drugom nastupu 1985. za Lotus Senni se sve "poklopilo". Konkurentan bolid pokretan Renault V6 turbo motorom, staza u Estorilu i... kiša! Ponovo su se konkurenti "klizali", izlijetali, dok je crni Lotus na vlažnoj stazi išao kao po šinama. Pobjednik je prvi put u karijeri Ayrton Senna i to sa prednošću od čitavog kruga nad ostalima!

Na primjedbu svog oca da je po kišnoj stazi previše "forsirao", odgovorio je: "vozio sam kako sam jedino mogao jer, da sam smanjio tempo i kočio, sigurno bih izletio sa staze". Tada je prvi put upotrijebljen izraz "kišni čovjek". Do kraja sezone Senna je ostvario čak devet najboljih startnih pozicija, ali je nepouzdanost bolida zaslužna što je došao do još samo jedne pobjede. Bilo je to u Spa Francorchampsu, treba li uopće spominjati, na kiši!

Ubrzo su finansijski problemi potresli Lotus, što se odrazilo na kvalitet bolida, pa čak ni genijalnost Ayrtona Senne nije bila dovoljna da se ravnopravno uključi u borbu za titulu 1986. i 1987. godine, umjesto čega se morao zadovoljiti samo sa po dvije pobjede u sezoni.

Zato je bez razmišljanja prihvatio ponudu Rona Dennisa da 1988. pređe u McLaren gdje mu je timski drug bio Alain Prost. Imati dva vrhunska vozača u istom timu nije bilo naročito pametno u to doba, ali je McLaren sjajno iskoristio velike promjene propisa i superiorni Hondin turbo motor.

Senna i Prost vozili su prvenstvo za sebe, zajedno zabilježili 15 od 16 pobjeda! Početak sezone pripao je Prostu, nastavak Senni, a odluka je pala na VN Japana po kiši. Senna je kasno mahao da nije spreman za start, i konkurenti su već odmakli. Nekako je pokrenuo bolid i furioznom vožnjom pokazao ko je "kralj kiše". Pobjeda i prva titula! "Najradosniji trenutak u karijeri", reći će kasnije.

Tezu da je teže braniti nego osvajati, Senna je osjetio na svojoj koži 1989. Načinio je neobičajeno mnogo grešaka, ali svejedno opet došao u situaciju da u Suzuki odlučuje o tituli. Prost je vodio, Senna ga desetak krugova prije kraja dostigao i izgurao sa staze. Francuz je morao odustati, a redari kraj staze pomogli su Senni da završi trku i pobijedi.

Međutim, radost je kratko trajala, predsjednik FISA-e Jean Mari Balestre donio je kontraverznu odluku o diskvalifikaciji Senne. Šampion je Alain Prost. Iskopane su ratne sjekire među klupskim drugovima, pa je Prost bio prisiljen prijeći u Ferrari, odakle je u McLaren stigao Gerhard Berger koji će jednom izjaviti: "Zamišljao sam da sam najbolji vozač Formule 1, ili da ću to možda tek postati, ali sam morao shvatiti kako nema načina da budem ispred Senne."

Sezona 1990. predstavljala je reprizu dvije prethodne. Opet u borbi za titulu Senna i Prost, ovaj put u različitim bolidima. Ponovo je Suzuka odlučivala. Senna je imao "pole", Prost malo bolje startovao. Francuz je kao vodeći ušao u prvu krivinu, ali ostavio malo prostora za Sennu. Brazilac je prihvatio "poklon", izgurao obojicu sa staze, ali je takav rasplet ovaj put njemu donio drugu titulu. Doduše, morao je istrpiti niz kritika koje je stoički podnio po onoj "psi laju, karavane prolaze..."

Treću i posljednju titulu osvojio je 1991. godine na način pravog rutinera. Dok je odlični bolid Williams-Renault FW14 zaliječio dječije bolesti, Senna u McLaren-Hondi je umakao Mansellu i do kraja zadržao prednost nad Britancem.

Međutim, bilo je jasno kako ovaj naslov predstavlja "labuđi pjev" McLarena koji je već pokazivao znake zaostajanja za Williamsom. Senna se 1992. morao zadovoljiti sa tri sretne pobjede i četvrtim mjestom u ukupnom poretku, gledajući u leđa čak i njemačkom "čudu" u liku Michaela Schumachera.

Krajem 1992. godine Honda se povlači i McLaren je prisiljen preći na drugorazredni Ford V8 pošto je posljednja evolucija Cosworth Zeteca bila rezervirana za Benetton. Da se i ne govori o zaostatku za Williamsom koji je imao savršen paket (snažni Renault V10 motor, aerodinamika, pouzdan poluatomatski mjenjač, aktivni ovjes...).

Vožnja u nekonkurentnom bolidu najbolja je prilika za ocjenu kvaliteta nekog vozača. Ako bi sudili po 1993. godini Senna je zaista bio najveći. Pet pobjeda i vicešampionska titula "više je od maksimuma" u takvom bolidu, a trijumf po kiši u Doningtonu ušao je u legendu. Kada je prvi prošao ciljem na finalnoj trci u Adelaideu, niko nije mogao slutiti da je to posljednja pobjeda u karijeri Ayrton Senne, pogotovo što je već dogovorio prelazak u šampionski Williams.

Međutim, većina elektronskih pomagala koja je ekipi Franka Williamsa donijela dominaciju prethodnih sezona, zabranjena je za 1994. Morali su krenuti od početka za razliku od Benettona čiji je bolid u prvoj polovici 90-ih bio znatno konvencionalniji. Poput većine ostalih vozača, Senna je kritikovao nova pravila, smatrajući da se malo vodi računa o sigurnosti vozača.

Na prve dvije trke Brazilac je, doduše, pokazao da je majstor u kvalifikacijama, ali kraj odličnog Michaela Schumachera nije mogao iskoristiti "pole" pozicije. "Schumi" je dva puta pobijedio, Senna dva puta odustao, pa je treće trka u Imoli bila posljednja prilika da se vrati u borbu za titulu. Rizik je već bio uračunat...

Uvod u Veliku nagradu San Marina 1994. najavljivao je tragičan rasplet. Na prvom kvalifikacionom treningu katastrofalan udes doživio je Sennin zemljak Rubens Barrichello, srećom, bez težih posljedica. Sreće u nesreći nije imao mladi Austrijanac Roland Ratzenberger koji je smrtno stradao dan kasnije na finalnom kvalifikacionom treningu. Sennina 65. najbolja startna pozicija dobila je tako gorak okus.

Ko je mogao očekivati da će narednog dana i on izgubiti život... Štaviše, Senna je želio u slučaju pobjede odvesti počasni krug sa austrijskom zastavom u spomen na Ratzenbergera.

Imola, 1. maj 1994, crna nedjelja. Nakon minute šutnje za Ratzenbergera, Senna je poveo trku, praćen od Schumachera. Dva kruga, ulazak u treći, prolaze ciljnu ravninu, brzinom od 270 km/h ulaze u lijevu krivinu Tamburello. Iznenada, plavo-bijeli Williams skreće udesno i brzinom od 220 km/h bočno se zabija u betonski zid. Zaledila su se srca miliona ljubitelja Formule 1, dok spasilačke ekipe iznose Ayrtona Sennu iz uništenog bolida i helikopterom ga prenose u bolnicu u Bologni.

Surova pravila profesionalizma natjerala su vozača da, nakon što je staza očišćena, nastave trku. Koga je još zanimao sportski rasplet, pitanje svih pitanja bilo je "hoće li Senna preživjeti". Nažalost, nepuna četiri sata kasnije došla je najtužnija vijest. Preminuo je Ayrton Senna! Veliki šampion dobio je mnoge bitke na stazi, ali je izgubio onu najvažniju – bitku za život. Ali, mit o Ayrtonu Senni vječno će živjeti...