Jolie i Žbanić poručile: Majke Srebrenice zaslužuju Nobelovu nagradu za mir

Današnji praznik 8.mart, posebno je dirljiv za grupu bosanskih žena, majki Srebrenice, čiji su muževi, sinovi i ostali muški rođaci bili među više od 8000 muškaraca i dječaka ubijenih tokom genocida 1995. godine. Većina majki Srebrenice nema žive rođake da im na neki način uljepšaju ovaj dan.

Upravo o ovome Angelina Jolie je razgovarala sa režiserkom Jasmilom Žbanić. Između ostalog dotakle su se teme o uticaju kojeg su majke Srebrenice ostavile na njih obje, kao žene i umjetnice, te zbog čega su upravo one u njihovim mislima na Međunarodni dan žena.

Između ostalog Jasmila je rekla kako su je majke Srebrenice inspirisale u stvaranju filma, s obzirom na to da su više od dvije decenije, ove majke koristile mirne proteste i snagu majčine ljubavi kako bi održale sjećanje na svoje muškarce u životu, tragale za njihovim tijelima i tražile pravdu i istinu.

Jolie navodi kako najnoviji kritički hvaljeni film rediteljke Jasmile Žbanić „Quo Vadis Aida“, koji je također ušao i u uži izbor za Oscara, priča priču očima Bosanke Aide, koja služi kao prevoditeljica snaga Ujedinjenih nacija dok se ujedno bori da spasi svog muža i djecu kao i svoj narod od nadolazećeg nasilja.

S Jasmilom je razgovarala o periodu koji je provela u opkoljenom Sarajevu, kao i o utjecaju koji je on ostavio na nju, ali i o tome zbog čega se odlučila ispričati priču o Srebrenici.

„Imala sam 17 godina kada je rat počeo. Na početku sam smatrala da je zabavno to što nema škole i što je moj test iz matematike odložen. Bilo je uzbudljivo što je sve bilo naopako. Kad su počinjala ubijanja, kad je nestala struja i kad smo ostali bez hrane, više nije bilo zabavno. Prioriteti su se promijenili i počela sam drugačije cijeniti život“, rekla je Žbanić.

Žbanić je kazala kako ju je rat oblikovao i kao osobu i umjetnika, a već njezin prvi film, dokumentarac o majci koja traži ostatke svoje djece u masovnoj grobnici bio je ratne tematike.

„Oblikovalo me i kao čovjeka i kao umjetnika. Upisala sam akademiju umjetnosti i počela snimati kratke filmove, iako gotovo da nismo imali opremu. Moj diplomski film bio je dokumentarni film Crvene gumene čizme, o majci koja traži svog četverogodišnjaka i devetomjesečnu bebu, koji su ubijeni i sahranjeni u masovnoj grobnici. Te teme, ta bol i nepravda oblikovali su me zauvijek.“

Na pitanje zbog čega se odlučila ispričati priču o Srebrenici, rekla je:  „Srebrenica je univerzalna tragedija naše civilizacije. Iako je prošlo 26 godina, to je i dalje velika trauma za naš region. Znali smo da je Srebrenica i dalje veoma bolna tema te da će neki političari pokušati koristiti naš film u svoje svrhe a to je da ostvare još jednu podjelu među narodima. Upravo zbog toga se snimanje filma odvijalo daleko od očiju javnosti“, rekla je Žbanić.

Jasmila dalje ističe kako je nadahnjujuća stvar koja je proizašla iz tog užasa upravo srebreničke majke, koje čuvaju uspomenu na svoje najmilije, neumorno traže njihova tela ali i istinu i pravdu, te zbog toga zaslužuju Nobelovu nagradu za mir jer predstavljaju jedinstvenu silu mirotvoraca.

Jolie je za kraj razgovora dodala: “To je prelijepa ideja. Nadam se da će ljudi to poduzeti i da to može biti dio liječenja od ratne traume. U pravu si i mislim da su traume zaista duboke i da uopće nisu zacijelile. Jedan od razloga je taj što se genocid konstantno negira, a to jako boli porodice žrtava. Sve
dok istina nije prepoznata i prihvaćena nije moguće ići dalje“, zaključila je Jolie.