BiH / Vodeničarka Radmila čuva tradiciju u mlinu iz doba Austro-Ugarske

09. 08. 2020. u 12:32:00 Anadolija

Shares: 27

Vodeničarka Radmila Jeremić u porodičnoj vodenici u laktaškom selu Krnete melje žito i na taj način čuva vjekovnu tradiciju. Naime, vodenica porodice Jeremić starija je od 100 godina, a o tome svjedoči dozvola za rad koju Jeremići čuvaju na zidu starog mlina, a u kojoj je do detalja opisan izgled vodenice.

"Ova vodenica je stara. Ima, evo, produženu dozvolu za vrijeme Austro-Ugarske, u porodici je Jeremić", ispričala je Radmila Jeremić.

Kaže da je u Jeremiće došla sedamdesetih godina prošlog vijeka, a oko tri decenije vodi brigu o vodenici.

Djed njenog supruga, prvi je vodeničar za kojeg Radmila sa sigurnošću zna da je mljeo žito u ovoj vodenici, a njega je naslijedio Radmilin svekar. I dok su joj svekar i suprug bili živi, Radmila je, uz njih vodila računa o mlinu. Znala je kaže i usred noći ustajati da obiđe vodenicu, da provjeri da li je brašno odgovarajućeg kvaliteta. Drago joj je, kaže, što će jedan od njenih sinova naslijediti njen posao, ali i što sva njena djeca, kao i unuci vole da posjećuju Krnete i staru vodenicu.

U planu joj je obnova vodenice, a iako su neki dijelovi odoljeli zubu vremena druge su Jeremići u prethodnim decenijama morali mijenjati.

"Ima se tu raditi, treba dolaziti, obilaziti, po par puta dnevno i više, zavisi i od žita, vode i od svega, nije to baš... Moraš vidjeti, nekad voda se smanji ili se pojača pa probunjgura ili se smanji pa se prospe, mora se obilaziti. Ima posla tu", kaže ona.

Voda za mlin dolazi potokom koji se odvaja od rijeke Osorne.

Vodenica kod Laktaša - undefinedFoto: AA: Vodenica kod Laktaša

"To gore, potok je odvojen našom zemljom, kad je odvajano ne znam. Ko je radio mlin, taj je i odvajao", kaže Radmila

Ponekad u sušnim vremenima vodenični točak stoji. Prije par godina desilo se da zbog nedostatka kiše dva mjeseca nije bilo vode za mlin Jeremića.

U vrijeme posjete ekipe AA staru vodenicu ispunjavao je jednolični zvuk starog kamena koji melje kukuruze pomješan sa žuborom vode.

"Sad ovo tuđe meljem, sameljem i tuđe, donose mi, pa meljem i tuđe i svoje i tako", rekla je Radmila.

Kaže da voli žito, jer da ne voli ne bi sve ovo ni radila, pa melje kurukurze, pšenicu, raž, ječam, heljdu.

Na pitanje koliko vremena treba da bi se samljela određena količina žita, kaže da to ne može tačno reći.

"Zavisi od žita, od vode, ako je žito malo tvrđe onda ide sporije, treba podosta vremena da se samelje", priča Radmila.

Prema njenim riječima, nekada su ljudi i sijali i mljeli mnogo više žitarica, a sada melju malo "za kuće", jer se na primjer kukuruzi za brašno ne isplate sijati jer slabije rode, pa mnogi siju one druge, koji imaju bolji rod, za stoku.

Radmila Jeremić, osim što drugima melje njihove žitarice uz ujam od 15 posto, u svojoj vodenici i prodaje brašno od kukuruza koje s porodicom uzgaja na porodičnoj zemlji. Kaže da su joj kupci iz svih krajeva svijeta. Osim onih koji dolaze poslom, česti su i posjetioci koji dolaze samo da vide vodenicu, a među njima su prošle godine bila i djeca iz jednog banjalučkog vrtića.

Vodenica kod Laktaša - undefinedFoto: AA: Vodenica kod Laktaša

"Može doći ko hoće. Ko god hoće nek dođe da vidi. To je ljudima interesantno, jer tog nema", kaže ona i dodaje da su među vodenicama koje i danas postoje rijetke one koje rade.

Drago joj je što se kamen u njenoj vodenici i danas okreće, jer je to tradicija koju su prenosili s koljena na koljeno, a i uspomena za sljedeće naraštaje.

Priča da je rođena na selu i navikla na rad, a na pitanje šta najviše voli u vodeničarskom poslu odgovara:

"Sve mi je drago, volim da ga čujem da radi, volim brašno, više volim žuto, ali i bijelo je lijepo. Volim, navikla sam na to, ne bih mogla biti da ja sjedim, a eto imam toliko godina, sedamdeset".

NEMA KOMENTARA