Toma Zdravković: Čovjek koji nam je dao dušu svoju

Da je poživio, legendarni "posljednji boem" i "kralj kafane" Toma Zdravković u novembru bi napunio 80 godina. Sudbina je htjela pa je čovjek u čijim pjesmama se mogla prepoznati bezmalo svaka duša balkanska, otišao na, nadati se, bolje mjesto, prije 27 godina, tačno 30. septembra 1991. godine.

Osjećao je kraj

Prije Vukovara, Dubrovnika, opsade Sarajeva, kojeg je toliko volio, rušenja Starog mosta..., zapravo, rušenja svijeta u kojem je stasao i koji ga je smatrao legendom, države koja ga je obožavala.

Piše: Faruk Vele 

Otišao je da ne vidi najgore među nama. 

"O majko, majko (1973.)", "Nikad neću da te zaboravim" (1976.), "Umoran sam od života" (1979.),  "Prokleta nedelja" (1982.), "Dva smo sveta različita" (1983.),  "Dotak'o sam dno života" (1984.), "Da li je moguće" (1987.), "Kafana je moja sudbina" (1990.), pjesme su po kojem ćemo pamtit tog plemenitog čovjeka.  

Rođen je 20. novembra 1938. godine kod Leskovca. U brojnoj i siromašnoj porodici. Okušao se u leskovačkim kafanama, no, karijeru je, kako će posvjedočiti njegov mlađi brat Novica, također pjevač, započeti u Tuzli. Budući da je bio mršav i neugledan, u Srbiji su mu govorili kako ne liči na budućeg pjevača.

Legenda kaže da ga je Silvana Armenulić (rođena kao Zilha Bajraktarević 1939. u Doboju) pronašla na jednoj klupi, u trenutku kada je ostao bez novca.

Silvana mu je omogućila da nastupa na njenim koncertima, a on joj je zauzvrat poklonio pjesmu - "Šta će mi život bez tebe dragi".

Sve ostalo je legenda. A o njemu su, zaista, ispričane mnoge legende. Jedna od njih govori da je izvjesnom čovjeku dao nov skupocjeni automobil nakon što je slučajno čuo da je ovaj zavapio da li će ikada imati sličan! Takav je bio Toma. Istinski boem, koji se ženio četiri puta i, naravno, drugovao, sa kafanom...

Toma kao da je predosjećao kraj još mnogo prije te septembarske "proklete nedjelje". Potkraj 1987. godine, kako pišu, jezdi je po Jugoslaviji i BiH.

"Naši Dani" u kritičkom tonu donose zapis o njegovoj posljednjoj turneji.

"Jezdi ovih dana Toma Zdravković drumovima domovine — neumorno obilazi gradove, opštine, mjesne zajednice, podružnice. Neumorno i sistematski, istrajavajući u namjeri da se pjesmom oprosti od svakog poklonika svoje muzike ponaosob. Ravnajući se, valjda, po devizi — ako potencijalni posjetilac koncerta ne može do tebe, otiđi ti kod njega, pa makar mu morao zakucati na kućna vrata. Ne bira mjesto koncerta, pa nastupa i u Zetri, zamamnog kapaciteta, ali nema nisu ni protiv birtuza sasvim skromne kvadrature. I sve to je naslovljeno sa "Dao sam vam dušu svoju", navodi autor K. P.

Zanimljivo potpisnik tih redova nije vjerovao Tomi Zdravkoviću. Nije vjerovao "da je čovjek u toj mjeri zdravstveno ugrožen", a "da može izdržati tempo koji je sam sebi nametnuo". Nije vjerovao da će Toma zaista dati dušu svojoj publici.

"Tužno je, a izvještaji sa koncerata to potvrđuju, da je neunirsna patetika još jednom odnijela pobjedu nad dobrim ukusom. Naravno, pri tome ne mislimo na kvalitet njegove muzike. Tek, čovjek se upustio u nešto što mu svakako nije trebalo. Njega radi!".

Tako to biva u Bosni i na Balkanu. Ispraćaju te s uvredama, a onda te slave. Toma je, uprkos spomenutim kritikama, bio istinski poštovan i voljen u Bosni.

O Tomi Zdravkoviću su s mnogo više poštovanja pisali i istinski književni velikani. Jedan od njih je, svakako, Miljenko Jergović koji se u tekstu za magazin "Dani" marta 2005. godine prisjetio kako je tog velikana naših prostora slušao jedne novembarske večeri 1983. godine.

"Ali bio je jedan Srbijanac, veliki kockar i pijanica, koji je bio bliži Edith Piaf, Sartreovim Putovima slobode i Camusovom Mitu o Sizifu nego kafani iz koje je potekao i u kojoj je dopjevao svoj život. Premda je nastupao na istoj pozornici s ostalima, Toma Zdravković gotovo da i nije imao veze sa svijetom novokomponovane narodne muzike. Ali još manje je pripadao duhu jugoslavenske zabavnjačke estrade. A s rock'n'rollom, pak, imao je veze koliko i s arijama iz Verdijevih opera. Pritom, on nije bio pjevač izvornih narodnih pjesama, niti su pjesme koje je napisao i otpjevao s vremenom postale narodne. Na svakoj se pozna, čak i kad ju zadnja baraba pjeva, da je Tomina", pisao je Jergović.

Prvi i posljednji put, posvjedočio je, uživo ga je slušao upravo te novembarske nedjelje u zeničkome hotelu Metalurg. Bio je tamo s rođakom, "ustvari ujakom u drugome koljenu", "radnikom željezarcem, koji je valjda zbog kuferaškoga porijekla imao i finoće i stila u svome cjeloživotnom proleterskom propadanju".

"Toma Zdravković te je večeri u Metalurgu pio bijelo vino i zalijevao ga kiselom... Pratio ga je ansambl uobičajenog sastava za to vrijeme: električni bas i gitara, doboš, harmonika i klarinet. Čini mi se da nisu bili baš neki svirači, iako s kafanskim muzičarima tada nisam imao nikakvoga iskustva. Zvučali su kao da ih je usput sakupio, negdje između Loznice, Tuzle i Doboja. Vidjelo se da im je svejedno šta sviraju. Ali on je pjevao kao da mu je posljednji put u životu. Sjećam se, kad je krenuo s "Kad se voli što se rastaje", da je moj rođak izdahnuo samo jedno dugo i teško Uffff , kao da mu je upravo, u jednom dijeljenju karata za remi, isteklo pola života. Znao je šta mu ta pjesma znaci, kao što je znao i onaj koji ju je pjevao, kao što je znala i Edith Piaf, jer je svaku svoju pjesmu životom platila", dodaje Jergović.

Na kraju je, pred sam rastanak, negdje oko jedanaest, Toma zapjevao: Prokleta je ova nedjelja:

"Konobari su skidali stolnjake sa slobodnih stolova i naplacivali popijeno, šef sale poprijeko je gledao one na kojima se vidjelo da namjeravaju još ostati, a on je pjevao dugo i tužno, prinosio dlanove licu, unosio se sav u melodiju i rijeci, dizao pogled uvis, kao da pred sobom nema publiku hotela Metalurg, usred najzagadenijega od svih jugoslavenskih gradova. Pjevao je Toma kao da ga slušaju Camus i Sartre, prije nego što je Jean-Paul sasvim šenuo i okrenuo se studentima i njihovim falšnim revolucijama, pjevao je kao da zaista ima kome pjevati", naveo je poznati književnik u svom tekstu.

Zbog njega su se rojili anđeli

Tomin brat Novica ispričao je u jednom intervjuu "Dnevnom avazu" kako je Toma počeo karijeru u BiH.

"Silvana Armenulić, koja je pjevala s orkestrom iz Leskovca, pomogla mu je i s tim orkestrom on je otišao u Tuzlu. Tu počinje pjevačka karijera. Tako da je nekoliko godina pjevao u Bosni. Čak ni ne znam sve te gradove, ja sam bio veoma mlad", govorio je Novica.

Veliki prijatelj Tome Zdravkovića bio je Kemal Monteno, koji je za njega napisao pjesmu "Pesme moje".

"Njemu je Bosna uvijek bila prioritet, zato mnogi i govore da je najveći Sarajlija Toma Zdravković. Jer je toliko godina pjevao u “Europi” za prijatelje. Kod Salke Kiča, koji je držao “Osmicu”, najčešće je pjevao. Preminuo je prerano, u 52. godini. Da. Ali, za sve godine svog života, mnogo je ostavio generacijama na svim balkanskim prostorima. Tomu Zdravkovića i danas imate po Srbiji, pa i po mnogim malim balkanskim državama. Još svi Tomu vole. Mnoge kafane nose njegovo ime. Pjevao je širom Jugoslavije, u svakom gradu je ostavljao trag. Toma je još živ, zato je prisutan toliko. Jer, eto, mlađe generacije slušaju njegovu muziku", naveo je Novica Zdraković.

Da, Toma Zdravković će ostati velikan zbog kojeg su se, kako je zapisao Jergović, "rojili anđeli da ga čuju".

"Nisam ih tada mogao vidjeti, ali danas se jasno sjećam tih anđela. Na njih me podsjećaju Tomine pjesme i dva udaljena groba", zabilježio je Jergović, ostajući do kraja očaran Tomom Zdravkovićem.