Tako je govorio sin legendarnog Čkalje: Otac je volio Bosnu, ona mu je uzvraćala ljubav

Mediji u regiji prenijeli su sinoć da je u 76. godini preimnuo Čedomir Petrović, glumac i sin legendarnog Miodraga Petrovića Čkalje.

Tim povodom podsjećamo na intervju kojeg je ovaj glumac dao za portal Radiosarajevo.ba u januaru 2018. godine autoru Faruku Veli.

Razgovarali smo o Čkaljinim vezama s Bosnom i razlozima zbog kojih ga je Srbija odbacila, ali i o zlokobnoj današnjici i Srebrenici, razgovarali smo s njegovim sinom Čedomirom Petrovićem, koji je s ocem igrao u jednoj epizodi Vrućeg vetra. Svojim stavovima Čedomir je na pozitivan način privlačio pažnju javnosti širom regiona i podsjećao nas na važna pitanja koja nam izmiču pred strahom od sutrašnjice.

Trending

Dragan Bursać: Od Luburića do Primorca, krivi smo mi što šutimo!

Radiosarajevo.ba: Iako su davno snimane, serije Kamiondžije i Vruć vetar i danas rado gleda publika, posebno tokom praznika. O Vašem ocu pišete i u novoj knjizi Bilo nekad jedno vreme kad su ljudi bili bolji. Kakve su ga, da tako kažemo, emocije vezale za Bosnu? Mi ovdje pamtimo ne samo njegove serije i filmove, već i njegovo emotivno i iskreno televizijsko javljanje neposredno nakon rata.

Čedomir Petrović: Otac je volio Bosnu i Hercegovinu, a i ona mu je uzvraćala ljubav. Nije bilo mjesta u kojem nije bio, u vrijeme kada se nije znalo, niti gledalo, ko je Hrvat, a ko Musliman ili Srbin. Važno je bilo – kakav si čovjek. Dobar ili rđav.

16.07.25. 22:33

Sin legendarnog Čkalje: Preminuo glumac Čedomir Petrović

Bili su s njim i Safet Isović, Himzo Polovina, Zaim Imamović, Nedžad Salković, Nada Mamula, Izeta Beba Selimović i još mnogo sjajnih pjevača i pjevačica, veselih i duhovitih ljudi. Bili su kao jedna porodica. Znalo se ko ima koliko djece, kako se zovu, u koje škole idu, kakvi su đaci...

Poslije priredbe, sjedali bi u automobile i vraćali se kući. Pratili smo jedni druge sa zagrljajem i poljupcima, uz: 'Srećan put, vidimo se u Bihaću, Mostaru, Zenici...' Bilo je to jedno vrijeme kad su ljudi bili bolji.

Radiosarajevo.ba: Zašto je društvo bilo tako brutalno prema Vašem ocu, čovjeku koji je ostavio dubok trag? Zašto ga je pustilo da pati? I da li je tačno da se Vama i Vašoj kćerki i dalje svete zbog onog što je on bio?

Čedomir Petrović: Mnogo je malih, sujetnih i netalentovanih Srba koji ne praštaju ničiji uspjeh. Pogotovo ako vas narod voli – to postaje problem. Moj otac je mogao da kaže nešto ozbiljno, a da se narod smije, ili da kaže nešto kroz šalu, a da se narod uozbilji.

Gdje je granica između teksta pisca i onoga što je otac dodao, niko nije znao. Neki to nisu voljeli, ali narod jeste. Snimio sam TV seriju za RTS, prije deset godina. Posvećena je mom ocu. Nagovarali su me da to ne radim. Serija govori o putujućim glumcima u Srbiji, prije Drugog svjetskog rata – četiri jednosatne epizode.

Naslov: Neki čudni ljudi. U glavnoj ulozi sjajni Mustafa Nadarević, a igrala je i moja kćerka, diplomirana dramska umjetnica, Jovana Petrović. Scenariju je pomogao i Ranko Munitić.

Serija već deceniju stoji u bunkeru. Pokojni direktor Aleksandar Tijanić nije želio da se emituje jer nisam dozvolio da se njegovo ime pojavi na špici – što je bilo sasvim normalno, jer je rušio snimanje gdje god je mogao.

A i očeva izjava 'Čiji bio nije, čiji biti neće' mu nije išla u prilog.

Ni sadašnji direktor, Bujošević, ne želi da je prikaže. Nadam se da će jednom doći direktor koji će imati više hrabrosti da je pusti – zbog naroda koji plaća pretplatu, ali i zbog ekipe koja je uložila ogroman trud.

Radiosarajevo.ba: Kako iz perspektive susjeda vidite situaciju u Bosni danas, i dramu ove zemlje koja, čini se, nema kraja?

Čedomir Petrović: Moja Smiljka i ja bili smo prošle godine u Mostaru i Splitu, na promociji knjige, i bilo nam je kao kod kuće. Naša Štefica Galić iz Mostara i Ivo Anić iz Splita – nismo znali ko je domaćin, a ko gost. Moje srce i misli tumaraju ovim prostorima i nikako da se smire. Sve mi se čini da je ovo samo ružan san, i da će proći. Nikad neće biti kao nekad, ali možemo opet biti zajedno – jer samo tako ove zemlje i narodi mogu opstati. Što više bježimo jedni od drugih, to smo bliži.

Radiosarajevo.ba: Poslije svega što se dogodilo devedesetih, ponovo se u javnosti sve češće spominju riječi poput "rat" i "sukob". Tablodi i portali podižu tiraže i čitanost šireći strah. Gdje je izvor naše drame i ima li kraja ovom stanju?

Čedomir Petrović: Bosna i Hercegovina ima trnove u oku koji ozbiljno ugrožavaju njen vid. Republika Srpska i njeni stvoritelji, kasnije i vladari – svi su osuđeni ratni zločinci. Oni ne mogu predstavljati Srbe koji se danas rađaju i žive na tom prostoru.

Dodik je opasnost za narod Republike Srpske, ali i za Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Hrvatsku. Njegove svakodnevne provokacije predstavljaju prijetnju...

Radiosarajevo.ba: Napisali ste prošlog ljeta i potresan tekst o Srebrenici. Kako je to dočekano u Srbiji i šta Srebrenica predstavlja za Vas?

Čedomir Petrović: Komentari su bili: 'Ne bi se taj meni šetao po Beogradu'. A ja se i dalje šetam. I mislim – koliko smo hrabar narod, da je to pisao onaj koji će me pozdraviti kao prijatelja, kolegu ili komšiju...

Srebrenica je strahota uništenja! Masovno ubijanje naroda jedne vjere. Kažu: nije kriv srpski narod, nego oni koji su ubijali. Ali nisam doživio, osim od pojedinaca, da se srpski narod izjasni. Nešto se čeka, ali ne znam šta.

Kažu da Bog nije tvorac zla. Zlo je djelo čovjeka. Ako i Bog pere ruke, šta onda ostaje nama, običnim ljudima? Mi bismo tih vrelih dana u julu došli u Srebrenicu, donijeli stotine stolica, sjeli s njenim stanovnicima na brežuljke i livade... pričali, smijali se, pili hladno pivo, djeca bi trčala, stariji pričali, žene štrikale... I kada bi pao mrak, mi bismo pošli. Tako bi bilo, da smo mi došli.

Radiosarajevo.ba: Mladi danas napuštaju zemlje za koje se prije 20 godina prolijevala krv. Srbi, Hrvati i Bošnjaci – svi zajedno odlaze iz mjesta gdje su nekad vršeni zločini. Nije uvijek samo novac razlog. Kako Vi to vidite?

Čedomir Petrović: Jedan od razloga što mladi odlaze upravo je ta krv. Krv koju ni oni, niti svi normalni ljudi, nisu željeli. Pametni i kreativni ljudi s ovih prostora radije će se družiti i postati prijatelji u nekoj stranoj zemlji, gdje se njihovo znanje i rad cijeni. Ovdje je, nažalost, preča borba za metar zemlje nego za čovjeka.

Radiosarajevo.ba: Prije nekoliko godina napisali ste divan tekst posvećen djeci ovih prostora. Koju biste poruku danas poslali njima i njihovim roditeljima?

Čedomir Petrović: Svima koji žive ovaj jedan, jedini život želim da bude dostojan čovjeka i žene. Da zasnuju porodicu, dobiju posao, da u prodavnici mogu kupiti ono što im treba. Da penzioner ne pere prozore na semaforu, da učitelj ne prevrće kontejnere. Da djeca ne tuku drugove, jer ih tata tuče. Da prođe dan bez porodičnih tragedija.

Da ne govorimo i ponašamo se kao oni s margine društva. Da ne gutamo novine i vijesti koje truju dušu, koje huškaju na mržnju, rat, ubistva. Postajemo ono što čitamo i gledamo. Gladni neka ne zavide sitima. Vjerujmo u sve svete i bogove – ali najviše u sebe. Čuvajmo porodice i bližnje. Provedimo s njima što više vremena. Jer život prođe – brzo.