Mali dvorac na strmoj stijeni bio je čuvar kraljevskog grada Jajca

Mali dvorac uzdignut na strmoj stijeni iznad tijesne doline kroz koju poput zmije vijuga Vrbas dugo je godina čuvao kraljevski grad Jajce.

I dan-danas, iako u ruševnom stanju, stari grad Vinac plijeni svojom ljepotom i privlači čak i slučajne putnike da se popnu do tog srednjovjekovnog grada okruženog pitomom prirodom. 

Prema Putopisu Evlije Čelebija, to je malen i teško pristupačan grad u kojem se nalazi nekoliko vojničkih kuća i Sulejmanija džamija. Čelebija je 1660. godine prolazio pored utvrđenja, ali se očito nije peo na grad, jer se gradu ne prilazi teško. Krene se uskom stazom koja polazi od ostataka džamije  i vodi sjevernom stranom duž čitave dužine grada. Put je, istina, na nekim mjestima preprečen rastinjem.

Vinac se nalazi na stijeni nadmorske visine oko 500 metara, a Vrbas koji se nalazi sa njegove desne strane ga okružuje sa svih strana. Nalazi se 13 kilometara uzvodno od Jajca.

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH 2004. godine proglasila ga je, zajedno sa ostacima džamije Sulejmanije i drugim arheološkim nalazištima, nacionalnim spomenikom BiH, rekli su za Radiosarajevo.ba iz Komisije.

Danas su od džamije ostali temelji u čijoj su sredini prije nekoliko godina mještani izgradili drvenu munaru, kakva je i bila originalna munara na džamiji posvećenoj Sulejmanu II. 

Srednjovjekovni grad Vinac spominje se prvi put 1453. u dubrovačkim izvorima. Podignut je najkasnije u XIII vijeku, sudeći po tankim zidovima. Grad je prvobitno bio dvorac.

Pojavom vatrenog oružja, zidovu su mu ojačani.

Turci su ga zauzeli 1498. godine od Mađara koji su ga zvali Koszorúvár, a prema mišljenju Ćire Truhelke još 1495. godine uprkos mirovnom ugovoru.

Od tada je u njihovim rukama i nalazimo ga u ugovorima iz 1503. i 1519. godine. Turska posada s agom brojala je 50 vojnika. Godine 1693. gradom je upravljao ćehaja jajačkog kapetana, a posada se sastojala od derebendžija (mještani koji su čuvali nesigurne prolaze, mostove, klance i slično na drumovima, a tokom službe su bili oslobođeni plaćanja poreza). 

Iako je zauzet krajem XV stoljeća, “nahija Vinčac” u osmanskim popisima javlja se tek od 1562. godine, a Vinac kao utvrđeni grad i centar nahije.

Napušten je nešto prije 1833. godine,nakon čega u njemu bilo više ni oružja ni streljiva, kao ni zaliha hrane.

Grad je branio prelaz dolinom Vrbasa, a sastojao se iz glavne utvrde podignute na najvišem mjestu (oko 100 m nad dolinom) i zida s kapijom prema Vrbasu, koji je štitio prilaz gradu.

Glavna utvrda je uski obor zaštićen manjom petougaonom i jakom četvrtastom kulom pojačanom u doba Jajačke banovine.

Splitski trgovci Ventura de Mirablia Hengleschi i Baltasar Columbo su u svom obnavljanju trgovačkog ugovora, 27.6.1453. godine, naglasili da neće ništa prodavati u krajevima između Jajca, Vinca i Kotora, kao ni u cijelim Donjim Krajima. Ventura i Columbo pripadaju najpoznatijim splitskim trgovcima po obimu poslova sa jajačkim trgovcima. Razlog zbog kojeg se Ventura odlučio na ovaj potez leži u činjenici da je bosanski kralj Tomaš sa knezom Nikolom Trogiraninom 3.2.1449. godine dogovorio otvaranje po jednog “stazuna” u Jajcu, Fojnici i Splitu, koji su s obzirom na kraljev položaj u Bosni vjerovatno uživali monopol koji je ometao poslovanje Venture i Columba.

Podatak o Vincu u ugovoru Venture i Columba svjedoči da je u srednjovjekovnom Vincu postojala razvijena trgovačka djelatnost.

Vinac se nalazi dan pješačkog (karavanskog) hoda između Vesele Straže i Jajca, između dva, sudeći prema splitskim izvorima, najznačajnija trgovačka grada tog dijela Bosne što govori u korist mogućnosti Vinca u srednjovjekovnoj trgovini. Zanimljivo je da su se prvi podaci o Vincu našli zabilježeni u dva različita arhiva, Zadra i Dubrovnika, ali nastali u isto vrijeme, 1453. godine i oba su na neki način vezana za djelatnost kralja Tomaša.

Grad je imao i podgrađe “Sotto Vinaçac’’ na mjestu današnjeg sela, u kojem su se zaustavili dubrovački poslanici 1453. na putu kralju Tomašu.

Glavno utvrđenje pruža se u pravcu istok-zapad sa dvije kule na krajevima uskog duguljastog obora. Na istočnoj strani podignuta je moćna četvrtasta kula kao branič-kula (donžon), a na zapadnoj strani glavnog utvrđenja petougaona kula. Obor je prvobitno bio utvrđeni dvorac. Ovo je najstariji dio utvrde.

U drugoj fazi su nastale kule i odbrambeni bedem sa kapijom, koji se spušta prema Vrbasu. Tada je unutrašnjost dvorca porušena i ovaj pretvoren u obor.

Zidovi kula i bedema imaju različite debljine, od 0,7 m (zidovi petougaone kule) do 3,2 m u dijelovima zida branič-kule u bazi. Ova kula je bila visoka do krova oko 20 m.

Utvrđeni grad Vinac spada u red najstarijih utvrda zapadne Bosne.

Razvitak utvrđenja od utvrđenog dvorca do utvrđenog grada pruža mogućnost utvrđivanja karakteristika gradova od XIII do XV vijeka u ovim krajevima.

Vinac u cjelini gledano, kako glavno utvrđenje, tako i odbrambeni bedem, predstavlja vrlo dobar primjer umješnog korištenja prednosti
reljefa terena i usklađivanja utvrđenja sa ovim reljefom.

Danas je sačuvan u ostacima. Zidine grada i kula su na pojedinim mjestima propale tokom dugog perioda neodržavanja (oko 130 godina). Masivni zidovi glavnog dijela grada, između kule II i bastiona, su većim dijelom očuvani u visini od nekoliko metara. Dijelovi zidova predvorja i ulaza, te prostora zapadno od predvorja su dosta urušeni i iskrčeni. Cijelo područje grada i neposredna okolina je obrasla grmljem i zasuta obrušenim kamenjem. 

S obzirom na to da Turci nisu vršili značajnije pregradnje, arheološka istraživanja bi sigurno pružila nove podatke o građevnim karakteristikama bosanskih srednjovjekovnih utvrđenih gradova, o njihovoj originalnosti, odnosno vezana sa srednjovjekovnim građevnim stilovima.