Od antike do raskoši: Ostrožac je jedna od najočuvanijih utvrda u BiH

U danas veoma uređenom gradiću Cazinu, na sjeverozapadu BiH, nalazi se jedan od većih utvrđenih gradova u našoj državi - Stari grad Ostrožac, smješten u potpuno prirodnom okruženju.

"Stari grad Ostrožac po svojim dimenzijama predstavlja jedan od većih utvrđenih gradova u Bosni i Hercegovini koji odlikuje očuvanost svih faza razvoja počev od srednjovjekovnog obrambenog grada, preko znatno proširenog grada u osmanskom periodu, pa do grada s čisto rezidencijalnim karakterom kakav je bio u periodu austrougarske uprave", navode iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine za Radiosarajevo.ba.

Da je život u ovom gradu postojao još za vrijeme prahistorije svjedoče brojni pronađeni ostaci keramike iz tog doba pronađeni na padinama Cazina, što također ukazuje na mogućnost da je za vrijeme željeznog doba tu postojala i gradina.

Hrvatski historičar i hroničar iz XVI stoljeća Ivan Tomašić u svom je Ljetopisu naveo da je Stari grad Ostrožac izgrađen 405. godine prije nove ere nazivajući ga "Horosium" – "Orisio" ili "Hostrosach, no nije naveo nikakve dokaze za to.

Kako je Ostrožac sličan starim gradovima na Sokocu, u Ključu i Krupi po gradnji kapi-kula, branič-kula i kazamata, pretpostavlja se da su ovi gradovi građeni prije korištenja vatrenog naoružanja.

Razvoj ovoga grada moguće je pratiti tek od kraja XIII stoljeća kada je grad pripao kneževskoj porodici Babonjićima Blagajskim.

"Razvoj staroga grada započinje izgradnjom branič-kule koja je smještena na krajnjoj, sjevernoj strani grada. Uz kulu su bila izgrađena dvorišta s visokim zidovima i kapi-kulama, pomičnim mostom, stražarnicama, bastionima i kazamatima. Na donjem dijelu branič-kule nalazi se uklesana figura zmaja koji opasuje kulu", navode iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH u odluci iz 2013. godine u kojoj su Stari Grad Ostrožac proglasili nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Kako je u srednjem vijeku ovaj grad bio veoma velik i značajan, pretpostavlja se da su na Ostrošcu živjeli upravo njegovi vladari.

Na južnim bedemima ovoga grada sačuvani su ostaci palače u kojima je živio zapovjednik grada. 

Zbog strateškog položaja ovoga grada kojim je upravljao general Ivan Lenković sa 40 vojnika, Osmanlijama je trebalo preko stotinu godina da ga osvoje, pa tako Ostrožac pada pod vlast Osmanskog carstva tek 1577. godine. Njihovim dolaskom u predgrađu Ostrošca formiraju se naselja, izgradila se džamija i mekteb i u Starom gradu prave se još tri tabije koje su služile za gospodare, te jedna kao konjušnica.

U tom periodu grad su bezuspješno pokušale osvojiti Hrvatska i Habsburška monarhija, ali grad je ostajao pod vlašću Osmanlija kao sjedište dizdara i kapetana. Dakako, oko 1541. godine kada je najviše kapetana dolazilo iz porodice Beširević gradi se i kapetanija.

Mehmed-beg Beširević je kao posljednji kapetan Ostrošca grad prodao tadašnjem gradonačelniku Bihaća, grofu Lotharu van Berksu koji je započeo restauraciju grada. Van Berks u periodu između 1900. i 1902. godine započinje i gradnju raskošnog dvorca u neogotičkom stilu sa velikim brojem prostorija, salona za prijem i apartmana. Preko rijeke Une tada je dao i da se izgradi drveni most koji vodi do ove utvrde. 

Van Berks je umro 1919. godine i sahranjen je u ulazu u dvorac, a njegova porodica je nastavila živjeti u dvorcu sve do 1932. godine kada odlaze u Slavoniju, a dvorac nastavljaju koristiti kao ljetnikovac. 

U toku Drugog svjetskog rata, kada je u dvorcu bio smješten NOR na čelu s predsjednikom bivše Jugoslavije Josipom Brozom Titom i Vladimirom Nazorom, Stari grad Ostrožac pretrpio je neka manja oštećenja.

Nakon rata, dvorac je pretvoren u Dječiji dom te je zbog toga pretrpio izmjene u prvobitnom enterijeru, ali i rušenje prvobitnog objekta. Tada je u dvorištu dvorca izgrađena i osnovna škola koja je nedugo nakon toga uklonjena.

Sve to dokazuje da Stari grad Ostrožac nije građen prema unaprijed utvrđenom planu, jer su njegovi pojedini objekti građeni u kontinuitetu od srednjeg pa do početka XX stoljeća, prvo zbog potrebe odbrane kada je oblikovanje osnove i zidova uvjetovano načinom ratovanja i vrstom naoružanja, da bi se kasnije sve gradnje odvijale na inicijativu i prema željama i potrebama vlasnika, kako navode iz Komisije.

Ipak, ništa od toga nije narušilo izgled grada jer se sve ukomponovalo u jednu lijepu cjelinu kakvom je sačuvana i danas. 

Za vrijeme posljednjeg rata u BiH, Berksov dvorac je oštećen. Ipak, krajem rata 1995. godine u dvorcu se za posjetioce otvara izložba 77 savremenih skulptura afirmiranih umjetnika s Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu nastalih na umjetničkoj koloniji 1967. godine.

Dijelovi grada iz srednjeg vijeka i osmanskog razdoblja u Starom gradu Ostrošcu danas su u relativno dobrom stanju, nakon što je odstranjeno samoniklo rastinje, čime je ovaj grad jedan od bolje očuvanih u BiH. 

Ipak, iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH su za Radiosarajevo.ba naveli da je neophodno je izvršiti arheološku istragu i analize sjevernog i sjeverozapadnog dijela grada te prema tim nalazima izvršiti potrebnu restauraciju i konzervaciju.  

"Nekadašnji kompleks ekonomskih zgrada, tzv. središnji dio kompleksa, nije u upotrebi jer je potpuno devastiran zbog neodržavanja, kao i ratnih dejstava. Sačuvani su gabariti objekta, zatim nosivi zidovi i krovna konstrukcija, dok je pokrov potpuno uništen, kao i međuspratna konstrukcija i stolarija. Kameni i opečni svodovi su devastirani i obrušavaju se.

Dvorac Lotara Berksa je zbog česte izmjene funkcija – od dvorca, dječijeg doma i kolonije skulptura, zatim utjecaja atmosferalija, u jako lošem stanju. Sve međuspratne konstrukcije su devastirane, stolarija je potpuno uništena. Ekonomski dio i dio u kojemu se nalazila kuhinja je potpuno urušen. Sačuvani su gabariti objekta, zidovi i krovna konstrukcija. Stanje skulptura je dobro sa primjetnim oštećenjima na nekim djelima", naveli su iz Komisije za Radiosarajevo.ba.

Postoje i dalje rizici za očuvanje Staroga grada Ostrošca zbog vlage i neodržavanja dijelova lokaliteta. 

Jedno je sigurno, ne smijemo dozvoliti da nam krene propadati i ovo kulturno naslijeđe, kao što smo do sada dozvolili da propadnu druga kulturno-historijska bogatstva.