Pismo Cazinjanina: 25 godina čekao da kilometrima daleko nađe ljubav života

No, sve ono što čitamo u knjigama, slušamo u pjesmama ili gledamo na filmovima često je vrlo moguće susresti u svakodnevnom životu, koji se odvija oko nas, jer je svemoguća ljubav vječita inspiracija za živote mnogih ljudi.

Jedna takva priča raznježila je brojne čitaoce portala Cazin.net, čiji posjetitelj je prije nekoliko dana poslao anonimno pismo o tome kako je pronašao ljubav svog života. Poslije 25 godina traganja, 6.000 kilometara daleko od njega, uspio je dobiti filmski završetak zamalo tužne ljubavne priče.

U nastavku vam donosimo njegovo zaista dirljivo pismo:

"Davne 1991. godine kad sam imao 16 godina, jako mlad i neiskusan mladić, zaljubio sam se u jednu djevojku. Bila je mlada kao i ja. Samo smo se jednom vidjeli i jednom bili zajedno, ono još kao djeca. Dječija ljubav. Poslije toga nikad se poslije nismo vidjeli.

Ona, otišla za svojom sudbinom, a ja sam otišao za Njemačku. Takve su okolnosti bile, rat je počeo. I dalje sam mislio na nju, ali, tu su nam se tragovi pogubili i nikad se više nismo vidjeli. I dalje sam mislio gdje li je i šta radi?

Jednom prilikom poslao sam joj nešto para preko nekoga, čak ne mogu ni da se sjetim, bilo je to davno, ali još uvijek pamtim neke djeliće iz prošlosti.

Zaratilo se i bilo je teško stanje, zagubio sam sve tragove od te djevojke, ali je stalno bila u mojim mislima. Rat, nema kontakta ni sa kim, teška situacija, nje nema, a ja mislim o njoj. Završio se rat u Bosni, otišao sam u vojsku iz Njemačke, raspitivao sam se za tu djevojku, ali nema traga, nestala, nema je. Čak sam se plašio i pomislio možda se udala i šta ako njen muž sazna da je neko traži, ne bih želio da joj stvorim neprilike. Ali, ja je volim, nešto je jače od mene samog. Niko mi nije znao reći ništa o njoj.

Imao sam djevojaka i bio sam zaljubljen. Jednu ženu sam oženio i imam sa tom ženom troje zlatne djece. Međutim, često sam mislio, da mi je nešto čuti o toj neznanoj djevojci, makar nešto, ali o njoj ni traga ni glasa.

Godine 2006. sam čuo da se moja prva ljubav udala, da živi u USA, ima muža i familiju. Samo sam joj sreću poželio. Ipak, bio je to jedan divan osjećaj kad nešto čuješ za nekoga koga voliš, a ustvari ne znaš ni koga voliš. Bilo mi je i to dovoljno što znam ali i dalje sam neprestano mislio na nju. Njeno ime i prezime nikad nisam zaboravio.

Prošlo je 25 godina od tada. Dolazi nesto najljepše, što je moglo da se desi.

Telefon mi ugašen, Facebook isključen i tek nakon nekoliko dana primam poruku. Hmm od koga je, zapitam se. Otvorim i pogledam.

Poslana je 11. novembra 2016. godine a tamo piše: "Da li se poznajemo, ako ne izvinite što smetam?"

Jedanaest dana kasnije odgovorim na poruku.

Bila je to moja ljubav, o kojoj maštam cijeli život, ni sanjao nisam da ću se sa njom nekada čuti. Ona je razvedena, i ja sam u istoj situaciji. Jednostavno, nije bilo suđeno da nastavimo živote sa bivšim bračnim drugovima. Još se nismo vidjeli ali porukama i telefonom se čujemo povremeno. 25 godina čekam ovaj trenutak. Moj se san ispunio. Hvala ti Bože!

Moja ljubav daleko živi 6000 km, ali tako mi je blizu i jedva čekam naš prvi susret. Živim za taj dan. Spreman sam da je potražim i da joj krenem u zagrljaj. Spreman sam na daleki put, Bože zdravlja i bit ćemo sretni do kraja života, ako Bog da.

Volim te ljubavi moja.

Želim da ovo podijelim sa vama svima i da vjerujete u ljubav. Nikad nije kasno i ne gubite nadu. čuda se dešavaju."