Stanišić i Simatović: doživotna robija ili oslobađajuća presuda?

U završnim riječima na drugom haškom suđenju šefovima Državne bezbjednosti Srbije tužilaštvo je tražilo kaznu doživotnog zatvora za obojicu; njihove odbrane potvrđivanje oslobađajuće presude, izrečene na prvom procesu.

Tri prva dana ove sedmice u Hagu su tužioci i zastupnici odbrana na ponovnom suđenju Jovici Stanišiću i Frenkiju Simatoviću, obrazlagali završne argumente. U sudnici nasljednika Haškog tribunala, čiji zvanični naziv je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove, bio je to pretposljednji čin ovog maratonskog procesa, koji je počeo još 2003. podizanjem optužnice za ratne zločine počinjene u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, piše DW.

Dvojica visokih funkcionera Državne bezbjednosti Srbije u vrijeme ratova u bivšoj Jugoslaviji optuženi su da su od 1991. do 1995. godine osnivali, naoružavali, organizovali obuku i finansiranje paravojnih jedinica, čiji pripadnici su svoj ratni put obilježili ubistvima i progonom nesrpskog stanovništva s ciljem njihovog trajnog uklanjanja, najprije sa područja Kninske Krajine i Istočne i Zapadne Slavonije u Hrvatskoj, a potom iz opština Sanski Most, Bijeljina, Bosanski Šamac, Doboj, Zvornik i Trnovo u Bosni i Hercegovini.

Završne riječi bez prisustva optuženih

Optuženi Stanišić i Simatović nisu prisustvali završnim riječima ovog neobičnog suđenja, pošto im je odobrena privremena sloboda u Srbiji.

Neobičan je proces jer im se sudi po drugi put. Godine 2013. odlukom Pretresnog vijeća holandskog sudije Alfonsa Orija (Alphons Orie) obojica su oslobođena svake krivice. Po obrazloženju u presudi, donesenoj većinom glasova vijeća, njihovi postupci nisu bili "konkretno usmjereni na činjenje zločina".

Tu formulaciju, pojam, princip, standard ili doktrinu, kako je sve nazivana, uveo je tadašnji predsjednik Haškog tribunala, američki sudija Teodor (Theodor) Meron, mada tako nešto ne postoji ni u pravilima ni u praksi Haškog tribunala.

To je vjerovatno opredijelilo Žalbeno vijeće da privati žalbu tužilaca i zaključi da je Pretresno vijeće pogriješilo. U decembru 2015. poništena je oslobađajuća presuda i naloženo je da se Stanišiću i Simatoviću ponovo sudi po svim tačkama optužnice. Drugo suđenje je počelo 13. juna 2017. i završeno je danas.

Tužioci: Krivica Stanišića i Simatovića dokazana i na drugom suđenju

U završnoj riječi tužilac Daglas Stringer (Douglas Stringer) je rekao da je i u ponovljenom postupku dokazano da su dvojica optuženih učesnici udruženog zločinačkog poduhvata, čiji je cilj bio"uspostavljanje teritorije sa potpunom srpskom dominacijom", nasilnim i trajnim uklanjanjem nesrba sa velikih područja u Hrvatskoj i BiH.

Taj plan su ostvarivali djelovanjem jedinica: Crvene beretke, Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnatovića-Arkana i Škorpioni, koje su osnivali, naoružavali i finansijski obezbjeđivali, a koje su počinile teške i neizbrisive zločine nad nesrbima u ratovima u Hrvatskoj i BiH.

Od Škabrnje kod Zadra do Trnova kod Sarajeva paramilitarne formacije, koje su osnovali i snabdijevali optuženi, počinile su monstruozne zločine, i zastupnici tužilaštva su to nepobitno dokazali", rekao je Daglas Stringer.

U završnoj riječi on je naveo da je Milošević, koji je bio na čelu udruženog zločinačkog poduhvata, u novembru 1995. kao svog najboljeg izvršioca poveo Jovicu Stanišića na mirovne pregovore u Dejton.

Morao je znati, rekao je Stringer, da je dva mjeseca ranije Stanišić poslao vođu Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića Arkana u Sanski Most da nastavi da čini zločine, po kojima je stekao zloglasnu ratnu slavu.

To je jedan od niza zločina paramilitarnih formacija, koje su, zahvaljujući optuženima, nastale u okrilju Državne bezbjednosti Srbije i zločinački djelovale po Hrvatskoj i Bosni Hercegovini uz njihovu izdašnu pomoć.

Šef tužilačkog tima Daglas Stringer je u zaključku završne riječi istakao da je tužilaštvo i u ponovljenom suđenju dokazalo da su Jovica Stanišić i Frenki Simatović krivi ili odgovorni za progone i zločine nad najmanje 340.000 žrtava.

U svojstvu visokih funkcionera Državne bezbjednosti Srbije obojica su znatno doprinijeli udruženom zločinačkom poduhvatu od 1991. do 1995., čiji je cilj bilo "uspostavljanje teritorije koju su Srbi smatrali svojom", nasilnim i trajnim uklanjanjem drugih naroda sa velikih područja dvije države, Hrvatske i BiH. Kampanja ovog obima bila je mogućna jedino zahvaljujući tome što su je pripremale grupe pojedinaca koji su imali moć i sredstva, a prije svega namjeru da takav udruženi zločinački poduhvat i ostvare.

Kako se riješiti Arkana i Škorpiona

Zastupnici odbrane dvojice optuženih su osporavali sve što su tužioci naveli i u završnim riječima i u svom dokaznom postupku. Britanski advokat Vejn Džordaš (Wayne Jordash) je istakao da se sve za šta tužioci okrivljuju njegovog branjenika Jovicu Stanišića zasniva na pretpostavkama, retoričkim tvrdnjama i konstrukcijama, a ne na valjanim dokazima.

Državna bezbjednost Srbije, a ni Stanišić kao njen načelnik, tvrdio je Džordaš u završnoj riječi, nisu osnovali ni Arkanove Tigrove, ni Škorpione niti ijednu od paramilitarnih formacija koje su u ratu harale Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, a još manje im izdavali naređenja.

Naglasio je da Stanišić, na primjer, nikada nije ni sreo Arkana niti razgovarao s njim. U Kninskoj krajini je, kao i drugi optuženi Frenki Simatović, boravio samo u obavještajnoj funkciji, što je osnovni zadatak svake službe državne bezbjednosti, pa i Srbije.

Podsticao je organizovanje zaštite ugrožene srpske manjine u Hrvatskoj i obučavanje policijskih snaga za samoodbranu srpskih sela, daleko od svake ideje da formira jedinice za etničko čišćenje nesrba, a još dalje od udruženog zločinačkog poduhvata, za šta ga tužilaštvo tereti, rekao je Džordaš.

Jedinice koje su, sem u Hrvatskoj, počinile zločine i u Bosni i Hercegovini, bile su pod kontrolom Službe javne bezbednosti Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije i njenog tadašnjeg načelnika Radovana Stojičića Badže, tvrdio je branilac Jordaš.

Arkan je s Badžom, a ne sa Jovicom Stanišićem, bio u bliskoj vezi i komunicirao raznim povodima. Prije toga, još 1991., bio je u blikoj vezi sa ministroom unutrašnjih poslova Radmilom Bogdanovićem. Naoružanje je Arkan dobio iz krugova Vojske Jugoslavije dok je sa svojom Srpskom dobrovoljačkom gardom, koju je sâm osnovao, boravio u Erdutu, prije nego što će se razgorjeti sukobi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Nikakve veze sa njim i djelovanjem Srpske dobrovoljačke garde Jovica Stanišić kao načelnik Državne bezbjednosti Srbije nije imao, tvrdio je Džordaš.

Advokati Frenkija Simatovića takođe su insistirali na tome da njihov branjenik baš nikakve veze nije imao sa Arkanom i njegovom gardom, a još manje sa "Škorpionima". Ta paramilitarna jedinica bila je u sastavu Srpske vojske Krajine i boravila je na području "Republike Srpska krajina".

U Bosni i Hercegovini je bila kratko po "specijalnom zadatku", kad je kod gradića Trnovo u blizini Sarajeva nemilosrdno ubila grupu zarobljenih Bošnjaka, o čemu kao svjedočanstvo postoji video snimak.

Mada ni tužioci, ni advokati optuženih nisu izričito spominjali formulaciju "konkretne (ne)usmjerenosti", ona je na izvjestan način bila prisutna u sudnici Mehanizma. Postala je čuvena u hronici presuda Haškog tribunala i oko nje su se lomila i još se lome pravosudna koplja, prije svega što takva formulacija ni princip ne postoje u praksi Haškog tribunala, a ipak je presudno uticala na donošenje nekih presuda.

Kakva će biti odluka vijeća sudije Bartona Hola (Burton Hall), pred kojim je održano drugo suđenje Stanišiću i Simatoviću još ćemo pričekati. Sudeći prema praksi Haškog tribunala, čiji je u svemu nasljednik Mehanizam, teško da ćemo odluku, to jest izricanje presude, čuti ove godine.