Sjećanje na majora Mihajla Petrovića: Ukopan je prekriven zastavom s ljiljanima...

Na današnji dan prije tačno 29 godina Travničani su na dostojanstven način ispratili majora Mihajla Petrovića, Beograđanina i oficira bivše Jugoslovenske narode armije (JNA) koji je dva dana ranije, 25. oktobra 1992. godine položio svoj život za slobodu Bosne i Hercegovine.

Ispratili su ga svi saborci i svi Travničani.

Ukopan je onako kako je i htio, "u parku pored džamije, gdje su ukopani i njegovi saborci".

Trending

Ambasador Irana u Srbiji negirao genocid, Memorijalni centar Srebrenica traži hitnu reakciju

Poznati bh. novinar, ratni reporter, Šefko Hodžić, bilježi:

"Grob majora Petrovića je lijepo uređen. Uredili su ga u znak zahvalnosti SUBNOR 1941.-1945. i građani Travnika. Baš onako kako piše na njegovom grobu".

Ukopan je prekriven zastavom s ljiljanima. U grob su ga spustili njegovi Mudričani.

Svojim životom potvrdio je vjeru u Bosnu i Hercegovinu, zajedničku državu svih građana i naroda, suverenu, nedjeljivu, nezavisnu, slobodnu, za sve ono što ona, nažalost, danas nije.

"Ja sam major Mihajlo Petrović. Stavljam se na raspolaganje Oružanim snagama Bosne i Hercegovine", govorio Petrović, oficir i magistar elektrotehnike u proljeće 1992. godine, kada je zvanično počela agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu.

Bosanac i čovjek po svojem izboru

Želio je, među prvima, da stane u odbranu napadnute zemlje u kojoj se nije rodio.

U Travniku se i danas s ponosom sjećaju majora Petrovića, rođenog Beograđanina, Bosanca i ČOVJEKA - po svojem osobnom izboru.

Iako mu u početku nisu sasvim vjerovali, posebno na Vlašiću kojeg je branio, ("Srbi nas protjerali, a sada treba da nas Srbin vodi"), ovaj oficir, koji je u Travniku proveo posljednjih 17 godina života, ostat će zlatnim slovima upisan u historiju Armije Republike Bosne i Hercegovine. Dobitnik je najviših ratnih priznanja ARBiH, "Zlatni ljiljan" i orden "Zlatni grb s mačevima".

Kako je zabilježio Šefko Hodžić, kada je Petrovićeva jedinica iz sastava JNA napustila Travnik, on je odbio da krene sa njima. Bio je to potez zbog kojeg je mogao biti strijeljan.

Imao je hiljadu drugih varijanti, piše Hodžić, ali je Petrović izabrao Travnik - zauvijek.

Nije prihvatio ni poziv porodice da dođe u Beograd, pa ni poziv porodice supruge Ane da preseli u Zagreb. Zajedno s njim u srednjoj Bosni su ostali supruga Ana, sin Aleksandar i kćerka Jelena.

Junak umire jednom

Avdo Huseinović kazao je svojevremeno za Radiosarajevo.ba da je major Mihajlo Petrović priča za sebe.

Za samo nekoliko mjeseci borbe, srodio se sa Bošnjacima vlašičkog sela Mudrike, i pogibijom otišao u legendu.

"I film smo naslovili po rečenici iz njegovog čuvenog govora, održanog pred prvim braniocima Travnika u aprilu 1992. godine", kazao nam je Avdo, autor filma Junak umire jednom, o Srbima u Armiji RBiH.

Petrovićev prvi zadatak bio je da okupi vojničku uveže prognane Bošnjake s Vlašića, iz sela Mudrike.

Prije prvog polaska u borbu, danima ih je obučavao. Povjerenje je, međutim, teško zadobio. Isklesano je u borbi, u prvim operacijama za oslobođenje zemlje.

Naime, kada su tokom akcije na Šešićku planinu susretao prognane Bošnjake iz Krajine, nazivao im je "selam" kako bi, kazao je kasnije, znali da su stigli na slobodnu teritoriju.

Kada su stigli na planinu, vidjeli su da major Petrović plače. Mudričani su mu počeli vjerovati.

"Nakon razaranja Turbeta i Karaule i susreta kolona prognanih sa područja Bosanske krajine, postao sam veći Musliman od svih bosanskohercegovačkih Muslimana. A na Drini i Savi biću veći Srbin od svih bosanskohercegovačkih Srba", kazao je Petrović u intervvjuu novinarki Nađi Riđić koji je objavljen na TV BiH.

Vjerovatno je već poslije tog intervjua Mihajlo ušao u legendu. On će formirati Prvi vlašički odred kojim je Petrović bio prvi komandant.

Jedan travnički svjedok postrojavanje prvih branilaca ovog grada opisuje ovako:

"Izašao je ispred nas u uniformi JNA s oznakama TORBiH, strogog pogleda i uvježbanog glasa za dreku bez mikrofona i razglasa. Pogledao je niz stroj i onda je održao govor u kojem je rekao: 'Dragi moji borci, ja sam major Mihajlo Petrović, Srbin, Beograđanin, oficir bivše JNA.

Moj deda borio se na Solunskom frontu protiv Austro-Ugara, moj otac borio se protiv njemačkih, ustaških i četničkih fašista, a izgleda da je došlo vrijeme da se i ja borim protiv ovih bradonja s brda.

Otac mi je pričao kakvi su bili četnici u onom ratu, a ja vam mogu odmah reći, jer sam to imao priliku vidjeti posljednjih mjeseci, da će ovi biti mnogo gori.

Bosanac nisam rođenjem, ali sam postao i srcem i dušom otkako živim ovdje. Ne bojte se, junak umire jednom, kukavica hiljadu puta. Budite smireni, pucajte samo u živu metu, ko nema oružja, nek' otima od neprijatelja ili neka uzme pušku ako mu saborac pogine. U tami slušajte moj glas, nemamo radioveza, nema motorola... I zapamtite, između ovog nezaštićenog i golorukog svijeta i njih naoružanih najboljim oružjem i mržnjom u kojoj žele da nas sve unište, noćas stojite samo vi!'"

Vjera u Bosnu

Zajedno s njim ratovao je i njegov 16-godišnji sin Aleksandar Petrović koji se pokazao kao hrabar borac Armije RBiH. Mihajlo ga nikad nije sklanjao, kao što se i sam izlagao opasnostima. Govorio je svojim saborcima da nikada ne dozvole da živ padne u ruke četnicima.

"Ako me zarobe, odmah pucajte u mene", naređivao je.

Major Petrović i njegovi borci živjeli su i ratovali u nemogućim uvjetima. Gledali su kako nestaju njihove teško stečene kuće i imanja, kako gori mjesna džamija. Mihalo Petrović im je obećao da će poslije rata izgraditi novu džamiju, ali i crkvu.

Kada je krajem oktobra 1992. godine palo Jajce, komanda u Travniku je donijela odluku da povuče borce sa Šešićke planine kako ne bi ostali u okruženju. Petoviću je to teško palo.

Najprije je odbio, ali kada je naređenje ponovo stiglo, odlučio je da minira planinu. Rekao je da će planina dogodine biti slobodna nakon što je on minira. Tokom miniranja, našao je na jednu staru minu od koje će spletom nesretnih okolnosti nastradati. Prebačen je brzo u Šešiće i dalje prema Zenici, ali je na putu do bolnice "klonula Majorova ruka".

O Petroviću i njegovom herojstvu njegovi hrabri saborci s Vlašića su spjevali pjesme, a jedna kaže.

"Po Travniku raja priča:
Eto našeg Petrovića!
Hrabre borce on nam vodi
Da živimo u slobodi".

Neka je slava i hvala heroju Mihajlu Petroviću, koji vjerovaše u Bosnu do posljednjeg daha.