Rade Radovanović: "Ne bih se začudio ako bi SPC zločinca Mladića proglasila za sveca"
Osim predsjednice Evropske komisije (EK) Ursule von der Layen, malo ko je iznenađen novom eksplozijom velikosrpskog nacionalizma, ovoga puta potaknutog viješću o smrti osuđenog ratnog zločinca, balkanskog kasapina Ratka Mladića.
Razgovarala: Tamara Nikčević, za portal Radiosarajevo.ba
Iako je i u Srbiji i u bosanskohercegovačkom entitetu RS u tom smislu konkurencija bila veoma oštra, vrhunac neljudskosti i divljaštva pokazan je 6. septembra na beogradskom stadionu Marakana: "Pravac Potočari". Citirala je tako masa krvavu komadu ratnog zločinca, nakon koje je, jula 1995. godine, pobijeno više od osam hiljada Bošnjaka.
Pomama među navijačima: Ulaznice za Džekin oproštaj rasprodate u rekordnom roku
"Sramotno je ovo sve skupa, toliko sramotno, samo kad bi bilo ikoga tko može osjećati sram", komentarisao je istoričar Dragan Markovina.
Slično se osjeća Rade Radovanović, ugledni beogradski novinar, nekadašnji šef biroa Radija Slobodna Evropa za Srbiju, te jedan od osnivača i urednika Danasa, dramski pisac.
U jeku šovinističkog orgijanja u Srbiji i u entitetu RS, Radovanović je na društvenoj mreži Facebook javnost podsjetio na kratku priču koju je sredinom jula 1995. objavio u Našoj borbi.
"Ratko Mladić, slavodobitno u svom stilu, ušao je ovih dana u opustelu Srebrenicu. Na julskoj pripeci, pred kamerama svetskih TV i nekim ženama skamenjenim od straha, na ulici je sreo Dječaka. Pitao ga je za godine i pomilovao po glavi", pisao je Radovanović, dodajući da je vojska tog "dobrog čoveka", dok je on Dječaku nudio čokoladu, već bila krenula u "osvetu Turcima", koja će kasnije s pravom biti nazvana najvećim ratnim zločinom nakon Drugog svjetskog rata. "Voleo bih da sretnem Izudina Alića", napisao je Rade Radovanović na Facebooku.
Nakon državne sahrane osuđenog ratnog zločinca, šta bi tačno beogradski novinar rekao Iznudinu Aliću? Kako bi mu objasnio zašto je genocid u Srebrenici, kako to konstatuje srpski istoričar Milivoj Bešlin, postao "jedan od ključnih konstitutivnih elemenata srpskog identiteta"?
"Dječaka koga je ratni zločinac Ratko Mladić onomad pomilovao po glavi danas ima četrdesetak godina. Ako bih ga sreo, pitao bih ga kako je, kako se osjeća nakon smrti zlikovca koji mu je, dok ga je nudio čokoladom, ubio oca. Je li, kao i ja, svjestan da smrt zlikovca ne podrazumijeva smrt zločinačke ideje?", kaže Radovanović za Radiosarajevo.ba.
Radiosarajevo.ba: Da, ali šta biste Vi danas rekli Iznudinu Aliću?
Radovanović: Rekao bih mu da duboko žalim zbog toga što nacistička ideologija "krvi i tla" nije mrtva. Bilo bi mi teško da mu objasnim šta se desilo prije, tokom i nakon beogradske sahrane ratnog zločinca koji mu je ubio oca. Možda bih mu kazao da su, gledano iz ugla onoga što su režim i njegovi mediji najavljivali i onoga čega se pristojan svijet stidi, stvari gore nego što izgledaju, a bolje nego što smo očekivali.
Beogradski advokat Sead Spahović: Da nije Šešelja, nikada ne bismo saznali šta Srbi stvarno misle
Režiser sramne predstave
Radiosarajevo.ba: Šta to tačno znači?
Radovanović: Sahrana osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića bio je jeziv igrokaz, koji je kod pristojnih građana izazivao mučninu i zgražavanje. Kod naručilaca ove morbidne predstave - zadovoljstvo. Nezvanično, to je bila državna sahrana, što je veoma zabrinulo normalne građane Srbije.
Kao što znate, režimski mediji, baš kao i Aleksandar Vučić, danima su najavljivali desetine hiljada onih koji će prisustvovati sahrani osuđenog ratnog zločinca, čega smo se plašili. Ipak, bilo ih je neuporedivo manje.
Radiosarajevo.ba: Koliko?
Radovanović: Prema procenama Arhiva javnih skupova, kome vjerujem, sahrani je prisustvovalo oko šesnaest hiljada građana. Što je mnogo, ali i daleko manje od projektovanih procjena režima.
Oni koji poznaju političke prilike u Srbiji znaju da to ne znači da danas ima samo šesnaest hiljada onih koji bi i ponovo za nekim novim Mladićem krenuli u "oslobađanje" Bosne i Hercegovine. Nažalost, takvih je mnogo više u Srbiji, a znatno više u sjeveroistočnoj Bosni i Hercegovini, čiji je zvanični naziv Republika Srpska. U svakom slučaju, sahrana ratnog zločinca pokazala je da režim u Srbiji, jednako u bosanskohercegovačkom entitetu, smatra da 'srpska borba' nije završen i da ćemo nastaviti.
Radiosarajevo.ba: Sahrani osuđenog ratnog zločinca prisustvovalo je šest ministara Vlade Srbije, bivši i aktivni generali Vojske Srbije, kao i sin predsjednika Aleksandra Vučića. Predsjednik Srbije, pak, nije došao na sahranu "zbog ranije preuzetih obaveza". Kako ste to razumjeli?
Radovanović: Došao na sahranu ili ne, Vučić je bio scenarista i režiser ove sramne predstave.
BIA i vojna služba bezbednosti samo su izvođači i realizatori Vučićevih ideja. Uostalom, ko je naredio počasnu paljbu, a ko učešće Vojske Srbije? Ko je odobrio da se kovčeg ratnog zločinca preveze avionom Vlade Srbije? Odakle na tom kovčegu srpska zastava?
Bila je to, dakle, državna sahrana. Vučić je, kao što kažete, tamo poslao svog sina, pravdajući se zauzetošću - morao je, naime, da ugosti predsednika Uzbekistana. Istovremeno, to će mu poslužiti kao dobar argument da Briselu i Amerikancima kaže: "Ne, nisam bio tamo".
Inače, Vučićevog sina javnost je često imala priliku da vidi na stadionima ili na mjestima divljanja srpskog nacionalizma. U tom smislu, nisam iznenađen što je prisustvovao sahrani. Baš kao što me nije iznenadilo prisustvo ruskog ambasadora u Beogradu Aleksandra Bočan-Harčenka, koji se potrudio da ožalošćenoj porodici pokaže koliko je pogođen.
Ekskluzivno | Viktor Ivančić: Herceg-Bosna je ratno-zločinačka tvorevina
SPC: Srečno pošao, srećno došao
Radiosarajevo.ba: Patrijarh Srpske pravoslavne crkve Porfirije održao je opelo ratnom zločincu, nazivajući ga - komandantom. Zašto državna crkva Srbije gura prst u oko porodicama žrtava?
Radovanović: Patrijarh Porfirije ni jednom nije pomenuo "zemaljski sud", koji je tog "komandanta" osudio za genocid i ostale ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini. Riječ je o kontinuitetu nerazumne politike Srpske pravoslavne crkve i njenom učešću u svim nacionalističkim zbivanjima na prostoru nekadašnje Jugoslavije od početka devedesetih godina prošlog vijeka. Nažalost, SPC je direktan učesnik ako ne u samim likvidacijama i ubijanju, onda svakako u pripremama i izvođenju zločina počinjenih devedesetih, čiji je vrhunac srebrenički genocid.
Radiosarajevo.ba: Je li SPC ikada osudila, je li se distancirala od popa koji je, prije nego što su u julu 1995. krenuli u likvidaciju vezanih srebreničkih dječaka, blagosiljao dio pripadnika jedinice Škorpioni?
Radovanović: Nije! "Srećno pošao, srećno došao", kazao je pop SPC, od koga se crkva, kao direktan sponzor sramnog srpskog vojevanja i srpske zločinačke politike, nikada nije ogradila. U tom smislu je opelo ratnom zločincu Ratku Mladiću, koje je služio patrijarh Porfirije, bilo i logično i očekivano.
Zaista, Porfirije Mladića ni jednom nije pomenuo imenom i prezimenom, niti ga je nazvao "rabom božjim", kako to popovi obično čine.
Ne, nazivao ga je 'Ratkom generalom', sugerirajući Srbima kako bi trebalo tretirati ratnog zločinca kakvog Evropa ne pamti od Drugog svjetskog rata. Imajući u vidu istoriju SPC i znajući kakve je sve zločince i krvoloke proglašavala svecima, ne bih se začudio da prije ili kasnije i Ratko Mladić bude proglašen za srpskog sveca.
Porodica Dapčević, znameniti crnogorski i jugoslovenski antifašisti: Heroji Drugog svjetskog rata
Pravac - genocid
Radiosarajevo.ba: Dan prije sahrane, navijači Crvene zvezde poručili su - Pravac Potočari. Slične, ali ne tako direktne poruke, u Srbiji i u entitetu RS mogle su se čuti od trenutka kada je javnost saznala da je osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić umro. Je li društvo svjesno da komanda 'pravac Potočari' znači - pravac genocid?
Radovanović: Srpsko društvo je razdrobljeno tkivo, koje je Aleksandar Vučić, tokom poslednjih trinaest, četrnaest godina koliko je na vlasti, uspio da uništi; da zatre trag svakoj pristojnosti i saosjećanju. U tako razdrobljenom društvu, vjerujem da većina građana Srbije, sistematski otrovana od režima strogo kontrolisanom propagandom, zapravo ne razumije smisao onoga što ste nazvali komandom "pravac Potočari". Podsjećam, riječ je o naređenju koje je Ratko Mladić izgovorio neposredno pošto je tog 11. jula 1995. godine ušao u praznu Srebrenicu. Drugim riječima, svojim oficirima i vojnicima komandovao je - pravac genocid! Naravno, pitanje je da li je Mladić u tom trenutku bio svjestan šta govori, ali to je suština.
Radiosarajevo.ba: Zar Mladić to nije znao još 12. maja 1992. godine, tokom sjednice Skupštine Republike Srpske, kada je sam rekao - to je genocid?
Radovanović: Kao novinaru i piscu, veoma mi je zanimljiv navedeni detalj u smislu eventualne postavke dramskog lika, te psihopatske strukture agresivnog egomanijaka kakav je Ratko Mladić.
Tog 12. maja 1992. godine zasijedala je nekakva Skupština srpskog naroda i razmatrala šest strateških pravaca borbe, te "brisanje Drine" kao prirodne granice koja razdvaja srpski narod. Pokušaj brisanje granice, vidjećemo nešto kasnije, imaće svoju realizaciju i u genocidu u Srebrenici. Koji, nažalost, nije jedini genocid u Bosni i Hercegovini koji je počinila Mladićeva vojska. U užasu logora oko Prijedora, na primjer, ubijeno je više od tri hiljade ljudi. Stotinu i dva djeteta za tri, četiri mjeseca! Ta su ubijanja bila sistematska.
Tokom sjednice skupštine koju pominjete, kada je krenula diskusija, Mladić je pomenuo genocid.
"Ljudi, ovo što vi hoćete je genocid”, rekao je, pitajući Radovana Karadžića i vrh ratnog vođstva bosanskih Srba kako će uopšte strancima objasniti šta i kako namjeravaju da učine.
Taj put od upozorenja da je politika koju zagovara tadašnje srpsko rukovodstvo u BiH zapravo put u genocid do toga da taj zločin lično izvede i zbog toga bude osuđen, e, to bi mi, kao piscu i scenaristi, bilo interesantno da prikažem.
Savez kolumnista | Samit u Tivtu: Crna Gora prva u redu, Srbija pred zidom
Sistematska dehumanizacija žrtve
Radiosarajevo.ba: Preformulisaću prethodno pitanje: oni koji u Srbiji i u entitetu RS slave ratnog zločinca Ratka Mladića ne znaju za zločine koje je on počinio ili ga baš zato slave?
Radovanović: Neki od tih ljudi poznajem, u Sarajevu su, Tuzli, u Mostaru. Uvijek se čudim kako kao naučeni, kao da su prošli iste kurseve, papagajski ponavljaju - naš heroj Ratko Mladić, komandant Ratko Mladić. Da ga nije bilo, srpski narod bi, kažu, bio uništen; zaštitio nas je, ostvario srpski san - srpsku državu.
Kada im odgovorite da je za ostvarenje tog "sna" bio neophodan genocid, te da taj zločin nije počinjen samo u Srebrenici, odgovaraju vam: "Ne, genocida nije bilo". Kriv je Zapad, Alija Izetbegović, svi, samo ne oni koji su istinski odgovorni. Pa, ta je vojska gotovo četiri godine Sarajevo držala pod opsadom, blizu četrnaest hiljada Sarajlija je stradalo, više od hiljadu i šest stotina djece! To je tragedija! Uporno negirati najstrašnije zločine u Evropi nakon Drugog svjetskog rata neshvatljivo je normalnom čovjeku.
Radiosarajevo.ba: U svojoj knjizi 'Smeh pod vešalima', objavljenoj i u BiH, pominjete generala Vojske Jugoslavije Vlastimira Đorđevića, koji je takođe osuđen u Haškom tribunalu za ratne zločine počinjene na Kosovu tokom NATO intervencije na SRJ 1999. General Đorđević je priznao zločine, priznao je da su tijela ubijenih albanskih civila, uključujući djecu, hladnjačama dovožena u Srbiju i bacana u masovne grobnice. Kako je moguće da čujete svjedočenje direktnog učesnika tog stravičnog zločina i da opet taj zločin negirate?
Radovanović: Proteklih trideset godina su, Tamara, prije nego što su likvidirane, žrtve te zločinačke politike konstantno, kontinuirano i sistematski javno dehumanizovane. Kako da imate saosjećanja i samilosti spram onih svojih susjeda koje su vam vaši mediji prethodno predstavili kao arhi-neprijatelje i đavole koje treba satrijeti?
Nakon ubistva civila na Kosovu, ulazilo se u proces hostilizacije, manje-više uobičajen kod svake vojske, svake armije koja se sprema za izvođenje masovnih zločina. Pogledajte Izrael i Palestince.
Hana Arent nije bila u nacističkim logorima, ali je najviše doprinijela istraživanju svih oblika neljudskosti, zla i zločina Drugog svjetskog rata. Pratila je suđenje nacističkom zločincu Adolfu Ajhmanu, nakon čega je definisala teoriju o banalnosti zla.
Izraz koji koristi, a koji, vjerujem, umnogome objašnjava ono što se dešava kod nas glasi - nihilistički relativizam. O tome je riječ.
Intervju | Sonja Biserko: "Savezništvo Čovića i Dodika vodi ka pokušaju uspostave trećeg entiteta"
Nihilistički relativizam
Radiosarajevo.ba: O čemu?
Radovanović: Nekima ništa ne znače dokumenti, činjenice o konkretnim zločinima i zlodjelima; na sve što vide i čuju odgovaraju lapidarno i kratko - da, pa šta?! I idu dalje.
To često javno čini predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Hoću da kažem da oboje znamo da je dio javnosti do detalja upoznat sa onim što su sudski utvrđene činjenice, a to je da je vojska zločinca Ratka Mladića u Srebrenici pobila više od osam hiljada ljudi. Ipak, i dalje odmahuju rukom, negiraju ono što su čuli i vidjeli sopstvenim očima. To nije istina, ponavljaju. Nije bilo tako! Nema genocida u Srebrenici.
Istovremeno, pojavljuju se i oni koji su plaćeni - jer to sigurno na rade iz entuzijazma - a koji pokazuju i dokazuju da je, recimo, Naser Orić pobio gotovo tri i po hiljade Srba.
To tvrdi i smijenjeni predsjednik entiteta RS Milorad Dodik, a što su čiste laži.
Radiosarajevo.ba: Šta je laž?
Radovanović: Ako je riječ o stradalima koji su po nacionalnosti Srbi i koji su ubijeni tokom rata u BiH u periodu od 1992. do 1995. godine, u Državnom arhivu u Banja Luci možete naći podatak da je za tri, tri i po godine rata u Podrinju, u devet opština, stradalo oko dvije hiljade i četiri stotine Srba. Od toga je većina njih izginula u borbama po Bosni i Hercegovini, u jedinicama u kojima su se borili. Oko četiri stotine ljudi, možda nešto manje, stradalo je i ubijeno od strane paramilitarnih jedinica, kojima je većinom komandovao Naser Orić.
Govorim o Kravicama i o ostalim selima, što su, nema sumnje, užasni zločini i brojke. Međutim, strašna je ta morbidna statistika, taj pokušaj da se srpskim žrtvama objašnjavaju i opravdaju bestijalnosti koje je vojska osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića počinila nad Bošnjacima.
Mladićeva vojska te ljude nije strijeljala - jer strijeljanje ima proceduru i koliko-toliko predstavlja priznanje da je žrtva ljudsko biće - nego ih je masakirala i zvjerski ubijala. Tek kada se ti zločini priznaju, kada se istinski osude njihove ubice, može se govoriti o ozdravljenju društva.
Radiosarajevo.ba pratite putem aplikacije za Android | iOS i društvenih mreža Twitter | Facebook | Instagram, kao i putem našeg Viber Chata.
/ Najčitanije
/ Komentari
/ Povezano
/ Najnovije
