Preko "srpskog kulturnog prostora" do "velike Srbije"

Bez mnogo pažnje ovdašnje javnosti, kako to obično biva kada se dešavaju dugoročno i strateški važni događaji, prošla je informacija da su ministar kulture i informiranja Srbije Vladan Vukosavljević i ministrica prosvjete i kulture bh. entiteta Republike srpske Natalija Trivić 4. marta ove godine u Svečanoj sali Karlovačke gimnazije u Sremskim Karlovcima u Srbiji potpisali Povelju o srpskom kulturnom prostoru.

Piše: Faruk Vele

Riječ je o, kako su prenijeli državna novinska agencija Tanjug i "Politika", list u vlasništvu države Srbije, o dokumentu kojim će biti "definisane smjernice za jedinstvenu kulturno-prosvjetnu politiku srpskog naroda".

Duh SANU-a

O značaju Povelje govori činjenica da se potpisivanje desilo u najstarijoj gimnaziji u Srbiji, za koju je ministar Vukosavljević, istakao da je "sveto mjesto srpske kulture, prosvjete i obrazovanja", a prisustvovali su mu, među ostalima, predsjednik Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) Vladimir Kostić, predsjednik Matice srpske Dragan Stanić, te predstavnici Beogradskog univeziteta, Odbora za standardizaciju srpskog jezika, ustanova kulture, srpske zajednice iz Rumunije, Hrvatske, Crne Gore...

Iako su ovaj put izjave retuširane s namjerom pokazivanja navodne političke korektnosti, s ovim historijskim iskustvom, te stavljajući navedene događaje u kontekst ostalih dešavanja u regionu, sasvim je jasno šta su intencije Povelje pod pokroviteljstvom SANU-a.

Najprije, ponovo su, suprotno od tvrdnji predsjednika Aleksandra Vučića da njegova zemlja poštuje teritorijalni integritet i državnost BiH, krajnje namjere naših istočnih susjeda pokazane tako što je ovaj događaj izrijekom nazvan susretom zvaničnika "dveju zemalja".

Povelja, kako je više puta istaknuto, "povezuje sve Srbe", ali ovaj put u njihovom kulturološkom djelovanju, gdje god se nalazili "jer granice kulturnog prostora nije moguće svesti u granice jednog političkog, odnosno državnog prostora". Vukosavljević je istakao da duboki smisao potpisivanja Povelje jeste u dodatnim naporima "u sprovođenju jedinstvene kulturne politike koja bi trebalo da bude prisutna u srpskom narodu bez obzira na politički format i na državu u kojoj on živi".

„Kulturna politika i kulturni prostor su drugačijeg formata od političkog prostora i mi  smatramo da na svakom prostoru, na kome je srpski narod tokom dugog istorijskog trajanja ostavio nesumnjive tragove svog materijalnog i nematerijalnog kulturnog naslijeđa... treba da postoji jedinstvena kulturna politiku i da to bude jedinstven kulturni prostor”, naveo je srbijanski ministar.

Definiran je i izraz "srpski kulturni prostor", koji je više puta naglašen.

Pod "srpskim kulturnim prostorom" podrazumijeva se, kako je navedeno u dokumentu, "prostor na kojem je srpski narod u dugom historijskom trajanju živio ili još uvijek živi", i to bilo da se "nalazi u okviru granica ili izvan granica njegovih državnih tvorevina". Kod spomenutih "državnih tvorevina" se, po starom modelu "oca nacije" Dobrice Ćosića, ponovo aludira na "srpske države" na Balkanu, gdje se pod drugom srpskom državom, naravno, misli na entitet Republiku srpsku.

"Srpski kulturni prostor"

Gdje je onda taj "srpski kulturni prostor"?

"Od Hilandara, preko Skoplja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima, Sent Andreje, gdje god živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi, moći da se sprovodi jedinstvena kulturna i obrazovna politika", naveo je ministar Vukosavljević.

U Povelji se podsjeća i na "potiranje srpskih kulturnih tragova na područjima van teritorije Republike Srbije i Republike Srpske tokom 20. vijeka", kao i na ugroženu baštinu na Kosovu.
Konstatira se da je "dugoročna politička strategija nepriznavanja, zataškavanja i relativizacije rečenih pojava genocidnog karaktera prisutna do danas", što je „ostavilo krupne posljedice i na samosvijest i na ukupnu poziciju srpskog naroda”.

"S druge strane, ističe se u dokumentu, danas potpisanom u Sremskim Karlovcima, postoji snažna tendencija da se izolovani ili konstruisani događaji iz davnijih ili nedavnih međunacionalnih sukoba, revizionističkim diskursom bez dubljeg utemeljenja, nametnu kao obavezujući narativi u kojima je srpska strana bezuslovno negativno markirana", piše beogradska "Politika".

Dva ministarstva se zalažu da vlade Republike Srbije i Republike srpske "zasnuju stalnu institucionalnu formu za planiranje, koordinaciju i pospješivanje svih produktivnih oblika međusobnog povezivanja unutar srpskog kulturnog prostora", sačinjeno od predstavnika ključnih ustanova kulture, Srpske pravoslavne crkve, kao i vodećih srpskih kulturnih organizacija u regionu i dijaspori.

Po svemu sudeći, ovdje je riječ je o nastavku aktivnosti poput onih iz 2017. i 2018. godine kada su predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i tadašnji lider entiteta RS Milorad Dodik radili na "deklaraciji o opstanku srpskog naroda". Sve ovo itekako ima veze s činjenicom da se Bosna iz Srbije i dalje, po svaku cijenu, nastoji osporiti, pa i kroz kulturu, pa se dijelovi ove zemlje zvaničnim aktom guraju u "srpski kulturni prostor".

Podsjetimo, Odbor za standardizaciju srpskog jezika pri Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (SANU) odlučio je u augustu 2015. da "bosanski jezik ne postoji, jer ne postoji bosanski narod", što opet znači da ne treba da postoji Bosna! Treba li naglasiti da je pokrovitelj Povelje sam SANU.

A šta onda znači uvezivanje na "srpskom kulturnom prostoru" na ovakvoj matrici, mogu potvrditi bošnjački povratnici u Republiku srpsku koji su svjedoci sustavnog progona i negiranja bosanskog jezika. Upravo po SANU-ovom modelu.

Ono što započne kao negiranje Bosne, bosanskog jezika i naroda, završi na maltretiranju povratnika kakvo smo imali priliku vidjeti u slučaju brutalnog iživljavanja nad Azrinom Hodžićem koji se još morao izviniti Srbima u Prijedoru jer je prikolici imao grb BiH.

Ugledni crnogorski književnik Andrej Nikolaidis primijetio je mnogo spornih elemenata u Povelji, te se zapitao da li se sada kroz obrazovanje i kulturu ide ka omeđivanju "srpskog kulturnog prostora", što predstavlja izraze želje za stvaranjem tzv. "velike Srbije", ali na mala vrata.

"Ono devedesetih je, podsjetimo se, počelo markiranjem srpskih grobova: "Gdje su srpski grobovi, tu su srpske zemlje." I grobovi su, pravo za pravo, kulturni spomenici. Ono što je uslijedilo nije donijelo više kulture. Ali jeste više grobova", napisao je Nikolaidis u autorskom tekstu za Al Jazeeru Balkans.

Gdje su grobovi

Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana" Tanera Aličehića i Đenana Galešića bavi se upravo metodama uništavanja bosanskog identiteta i kulture, te nastojanjima da se Bosna i njezin identitet "isprazne od svega bosanskog". Naravno, kako bi se u taj prostor unijelo nešto drugo.

Tako da se pripreme za slične povelje koje se danas potpisuju vrše već decenijima. Prema Taneru Aličehiću, jednom od autora spomenute knjige, mi i danas svjedočimo svojevrsnoj okupaciji Bosne.

"Bez obzira na sukobe koji su potpuno promijenili demografsku sliku Bosne i Hercegovine, posljednja istraživanja pokazuju da njeni stanovnici i dalje smatraju da ih povezuje ista kultura (Skoko, 2011.). S druge strane, pobornici srpske i hrvatske nacionalne ideologije u službi političkog Beograda i Zagreba trude se da do kraja debosniziraju sada već “izgrađene” Srbe i Hrvate koji žive u Bosni i Hercegovini, kako putem sistema obrazovanja tako i pomoću medija i političkog programa.

Negiranje bosanstva, novi izrazi i gramatika, promjena imena gradova, ulica i tako dalje, primjeri su tehnika čiji je cilj oduzimanje temelja zajedničkoj bosanskoj kulturi, jeziku i svakodnevnici", naveo je Aličehić u izjavi za Radiosarajevo.ba.