Kontragard: Novo potpaljivanje balkanskog bureta baruta

Nastojanje da se bilateralno urede odnosi između Beograda i Prištine, uz nadzor SAD i EU, izazvalo je brojna i suprostavljenja reagovanja u Srbiji i na Kosovu, regiji i svjetskoj javnosti. Mogućnosti razmjene teritorija i povlačenje novih granica, potakli su zabrinutost za šire posljedice ostvarenja takve opcije, razbuktale medijsku maštu, sve do katastrofičnih procjena. Spominje se povratak na vrijeme tragičnog raspada SFRJ. Takva razmatranja državu Bosnu i Hercegovinu vide kao glavnu žrtvu moguće nagodbe Srbije i Kosova.

STATUSI – U Ustavu Republike Srbije Kosovo je autonomna pokrajina te države. Ustav Republike Kosovo, kao nezavisne države, stupio je na snagu 15. 6. 2008. Srbija poodavno ne ostvaruje ništa od državnih nadležnosti na Kosovu.

Srbija je članica OUN od 1.11. 2000. godine, dakle, sa Ustavom koji uključuje negdašnju jugoslovensku autonomnu pokrajinu. Kosovo nije primljeno u OUN mada ga priznaje oko 100 od 193 članica te svjetske organizacije. Protiv su članice Vijeća sigurnosti s pravom veta - Rusija i Kina. Osamostaljivanje Kosova podupire Vašington, a u EU protiv su Slovačka, Rumunija, Kipar.

Država Bosna i Hercegovina je članica OUN od 22. 5. 1992.. BiH nije priznala nezavisnost Kosova zbog protivljenja iz Republike Srpske.

Historijski i državnopravno sasvim je različit status BiH i Kosova. Uporište za bh. državnost seže do ranog srednjeg vijeka, a puno zavnobihsko i avnojevsko viđenje Jugoslavije i njenih republika i pokrajina zaokruženo jer ustavima iz 1974. Potvrđeno je da su BiH i druge republike države udružene u Federaciju. Kosovo, kao pokrajina, nema to utemeljenje. Međunarodnopravna osnova za nezavisnost Kosova nađena je u diskriminatorskoj politici Srbije prema tamošnjim Albancima.

Isto tako, neprimjereno je porediti poziciju Kosova i Republike Srpske, koja jeste nastala i na genocidu. Za njenu samostalnost nema nikakvog historijskog, pravnog i moralnog opravdanja. Formalno, Bosna i Hercegovina je međunarodnopravno zaštićena od posezanja za njenim suverenitetom i cjelovitošću. OUN je dužna da i vojno štiti BiH. Ali OUN je imala takvu obavezu nakon oružane agresije na BiH od istočnih i vojne involvacije zapadnih susjeda i nije ju ispunila.

OUN je izgubila autoritet zaštitnika međunarodnog prava i svojih članica. SAD, njeni saveznici i NATO postali su samoproglašeni političko-vojni arbitri u svjetskim relacijama.

DEJTON – Tako je došlo i do Mirovnog sporazuma o Bosni i Hercegovini. Bh. državi priznat je međunarodnopravni kontinuitet od proglašenja nezavisnosti početkom 1992. Ali izgubila je odrednicu Republika koja je ostavljena paradržavnoj tvorevini s odrednicom "Srpska". Istina, sada kao jednu od dva entiteta koji su samo administrativno-teritorijalne jedinice.

Dejtonski Ustav BiH je antibosanskohercegovački. Jer, Republika Srpska je nastala kao platforma za nestanak bh. države. Pola države je nazvano po jednom narodu koji je činio nešto više od polovine stanovnika na tom prostoru, a samo oko trećine u BiH. Ustavni poredak je protubosanskohercegovački jer je kompozicijom kantona ostavio živim projekat "Hrvatska Republika Herceg-Bosna", takođe osnovan na rasturanju BiH.

Ustav BiH je nedemokratski o čemu svjedoče brojne neprovedene odluke Evropskog suda za ljudska prava (diskriminacija etničkih manjina na razini države i pripadnika brojčano manjinskih «konstitutivnih naroda» u entitetima). To čini ustavno stanje dodatno antibosanskohercegovačkim.

SUSJEDI – Srbija i Hrvatska tumače sebe kao garante Dejtonskog sporazuma s pravom da se miješaju u unutrašnje stvari BiH. Suprotno, te susjedne države su tim međunarodnim ugovorom dužne da poštuju suverenitet i teritorijalni integritet BiH. Doduše, među pravno-političkim besmislicama u Mirovnom sporazumu je pravo na paralelne i specijalne veze entiteta sa susjednim državama. Koristeći i to, srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić provodi strategiju načelnog poštivanja cjelovitosti i suverenosti BiH, labavljenja tenzija sa bošnjačko-muslimanskim faktorom i sve snažnijeg vezivanja «Srpske» sa Srbijom. Iz Zagreba BiH gledaju kao hrvatsko-hrvatsko pitanje. Zapadna Hercegovina se doima kao dio Hrvatske. Prisutna je i ideja o bošnjačko-muslimanskoj "fildžan-državi".

Pominjanje novog crtanja granica u pokušaju rješavanja srbijansko-kosovskog problema, osnažilo je diobena stremljenja spram bh. države.

STRANCI – Dejtonska postavka BiH učinila je da Beograd tretira «Srpsku» kao kompenzaciju za gubitke u velikosrpskom pohodu, a da Zagreb kroz priču o navodnoj nejednakopravnosti Hrvata u BiH traži nadoknadu za "HRH-B".

Hrvatska je u EU i NATO-u, zapadne sile vide Srbiju kao ključnog balkanskog igrača, udvaraju joj se i pritišću u nadmetanju sa Rusijom. SAD su u disoluciji SFRJ igrale na albanski faktor kao bitan za ideološko i geopolitičko preuređenje Balkana. Tako imamo dvije i po albanske države, Crnu Goru pod zapadnim patronatom, Makedoniju na posebnom tretmanu, a Bosnu i Hercegovinu i dalje kao otvoreno pitanje. Nikad SAD i EU nisu zajedno odlučno krenuli u akciju da BiH učine funkcionalnom demokratskom državom i faktorom stabilnosti regije i Evrope.

U međuvremenu, Rusija je ojačala, infiltrirala se na ove prostore, remeteći evroatlantske integracije. BiH je dobila problem više.

DOMAĆI – Što je s bh. državom ovako kako jeste odgovorni su zapadni autoriteti. Ali šta je sa ovdašnjim odgovornostima? Od izbora iz 1990. godine nema bosanskohercegovačke politike. Nema političkog subjekta ili saveza koji bi se na demokratskoj osnovi nametnuo kao odlučujući činilac sudbine BiH, njenog prosperiteta, međunarodne integracije i afirmacije.

Nakon poratnog perioda koji je donosio postupni napredak i obećavajući boljitak, 2006. godine kreće politički strmoglav odbijanjem tzv. aprilskog paketa ustavnih promjena. Opada motivacija SAD, koje su inicirale ustavne promjene uz podršku EU, čiji je interes za BiH još oslabio.

Pritom, bh. vlasti su prožete korupcionaštvom, krimogenim sponama, klijentelizmom, nepotizmom i parazitizmom.

Dakle, za lohotnost bh. države odgovornost nose i one stranke i političari koji su sebe promovisali u navodne prvozaštitnike njene opstojnosti i jamci njenog razvoja.

IZGLEDI – U razmatranju mogućih posljedica (ne)uspjeha srbijansko-kosovskih pregovora ratna opcija nije baš realna. To pitanje jeste u sferi geopolitičkog nadmetanja Zapada i Rusije.

Potezanje oružja moguće je samo uz poticaj i zaleđe moćnih stranih aktera. Ali, novo potpaljivanje balkanskog bureta baruta je planetarni rizik.

Nametanje teme promjene granica između BiH i susjeda kao realne opcije, moglo bi izazvati domino efekat daleko van ovih prostora, opet, s globalnom prijetnjom miru. Ako isključimo mogućnost mijenjanja granica BiH i rata, temeljna granična pitanja (šire shvaćena) bh. države su unutar nje. Ovdje su međunarodne političke i vojne misije odgovorne za Mirovni sporazum a BiH je dio evroatlantskih integracija. O izgledima BiH, s obzirom i bez obzira na beogradsko-prištinske relacije, odlučivaće i oktobarski glasački listići.