Majka Nura nije dočekala presudu: Azmira ubili Škorpioni, a Admir poginuo na Kapiji

Srebrenička Majka Hrabrost Nura Alispahić nije dočekala današnju presudu bivšim šefovima Državne bezbjednosti Srbije (DB) Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću, dvojcu koji je iz sjene upravljao zloglasnim „Škorpionima“.

Piše: Faruk Vele

Onima koji su jula 1995. godine strijeljali grupu Srebreničana, među kojima je bio i Nurin 16-godišnji Azmir.

Nura je svoju dobru dušu ispustila početkom oktobra 2020. godine u 76. godini. Tokom agresije i genocida kojima je rukovođeno iz Beograda, gdje su, uz ostale, sjedili Stanišić i Simatović izgubila je gotovo sve.

Nuro, zar si živa...

Mehanizam za međunarodne krivične sudove, koji radi na predmetima koji su preostali od Haškog tribunala danas u 15 sati će početi izricanje prvostepene presude Stanišiću i Simatoviću, optuženim za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. To će biti posljednja prilika da se pred međunarodnim sudom potvrdi agresorska uloga Srbije.

Jer Stanišić i Simatovići nisu upravljali samo „Škorpionima“ već i ostalim jedinicama koje smo nerijeklo zvali „paravojnim“, ali, zapravo, vrlo kontroliranim i usmjeravanim eskadronima smrti poput „Arkanovaca“, JSO-a, „Knindži“...

Iza njih je ostajala samo smrt, a tužno svjedočanstvo jeste upravo sudbina porodice Alispahić.

Bez supruga Alije je Nura Alispahić ostala već krajem 1994. godine u Srebrenici. Nakon toga, 25. maja 1995. godine, u masakru na Dan mladosti, na tuzlanskoj Kapiji poginuo joj je 24-godišnji sin Admir, a nepuna dva mjeseca kasnije, kako smo već naveli, Stanišićevi i Simatovići ''Škorpioni'' na Godinjskim barama kod Trnova kukavički su strijeljali maloljetnog Azmira.

Majka Nura je na poznatom videosnimku koji svjedoči o likvidaciji šestorice zarobljenih civila iz Srebrenice, a koje su izveli zloglasni ''Škorpioni'', prepoznala sina Azmira.

Taj snimak je prvi put prikazan na suđenju Stanišićevom i Simatovićevom šefu („capo di tutti“, kazala bi Florence Hartmann) Slobodanu Miloševiću.
''Svako jutro kad ustanem, opipam ove svoje natruhle ruke i lice, dam sebi dozu inzulina pa, onako, sama pitam, pa zar si još, Nuro, živa. A, živa. Hodam. Valjda mi tako zapisano... '', izjavila je svojevremeno kolegici Almasi Hadžić.

Nema nigdje pravde

Kada su 2013. godine Stanišić i Simatović oslobođeni u Hagu, majka Nura je autoru ovih redaka kroz suze govorila:

''Nema nigdje pravde, niti će je biti. Vidite da rade šta hoće. Ovo je sramota neviđena. Kako ih nije Boga strah'', govorila je Nura Alispahić.
Boreći se za pravdu, Alispahić je pratila suđenja za ratne zločine. Boravila i u Beogradu na suđenju pripadnicima jedinice “Škorpioni”, koji su i osuđeni na višegodišnje zatvorske kazne.

Kazala je kako se tada imala priliku suočiti s pripadnicima jedinice, te da ih je pitala zašto su joj ubiše sina?

''Nataša Kandić mi ga je pokazala, pogledala sam ga i pitala: 'Kako si mogao ubiti moje dijete?' Kazao mi je kako mu je drugi naređivao i pokazao na njega prstom. Ja sam mu rekla: 'Kad ti je naredio da ih ubiješ, bolje da si ih pustio preko šume.' Rekao je kako to nije smio uraditi''', ispričala Alispahić za Anadoliju 2017. godine.

I poslije svega nikome nije željela zlo, nikada nije uputila ni ružnu riječi.
''Da mi je makar jedan ostao, ali ni jedan”, govorila je Nura, brišući suze i čvrsto stiskajući šake...

Njezino svjedočenje za arhiv Memorijalnog centra Potočari zabilježili s kolege Almedin Đozić i Hasan Hasanović.

Eto, tako izgledaju genocid i agresija u čijoj realizaciji učestvovali i Stanišić i Simatović.